Neprekidno stvaranje novih iskustava

Našu seriju berlinskih priča, odnosno razgovora s hrvatskim umjetnicama i umjetnicima baziranim u Berlinu i aktivnim na njemačkoj i(li) europskoj umjetničkoj sceni započinjemo s Nikom Radić.

Ova multimedijalna autorica diplomirala je kiparstvo na ALU Zagreb te povijest umjetnosti u Beču. Ono što je svakako najzanimljivije za Nikin opus jest činjenica da jednako angažirano i autorski fokusirano djeluje kroz razne medije: video radove, fotografiju, prostorne i multimedijske instalacije. Radić svoju umjetničku praksu gradi pristupajući projektima kroz komunikaciju s publikom i(li) prostorom u kojem izlaže, stalno propitujući načine na koje umjetnost može dokumentirati stvarnost. Komunikacija, interpretiranje, razmjena, dijalog i recepcija važni su segmenti njezinih radova, a interes joj je često usmjeren na međuljudske odnose i ponašanje te fragilne i bliske granice javnog i privatnog.

Kao dominantnu preokupaciju svog umjetničkog rada ističe nestalan, promjenjiv i uvijek fluidan suodnos promatrača i samog djela, a u djelima koristi promatrački proces, poigravajući se s elementima svakodnevnog, gledajući ispod površine poznatih i uobičajenih trenutaka i ponašanja kako bi otkrila očita, ali često skrivena značenja. S obzirom na činjenicu da se i sama često selila i živjela u raznim zemljama, osobno iskustvo dovelo je do interesa za to kako različiti ljudi na različite načine percipiraju iste stvari, posebno propitujući kako je naše razumijevanje svijeta određeno upravo time odakle dolazimo. Uz konstantno izlaganje i prisutnost na hrvatskoj umjetnički sceni Nika Radić svoj umjetnički opus posljednjih desetak dana gradi bazirana u Berlinu. Posjetili smo je u njezinom berlinskom habitatu koji je istovremeno i radni i životni prostor. Kako izgleda njezina berlinska priča te više o nizu ostalih tema o kojima smo porazgovarali (berlinskoj i zagrebačkoj sceni, nužnosti rezidencijalnih izmještanja, multimedijalnosti, njemačkoj birokraciji, japanskoj naraciji te hipnozi), pročitajte u nastavku.

Rado bih da krenemo od tvog «njemačkog početka», odnosno da se fokusiramo na umjetničko djelovanje u Berlinu i tvoj dolazak u Njemačku? Kada se to dogodilo te kako je do toga došlo?
 
Nika Radić: Mislim da sam prvi put u Berlin došla nekih mjesec dana nakon što je srušen zid. Sve mi se činilo super, zanimljivo i drugačije te sam tijekom devedesetih jako često dolazila. Čini mi se da je već tada Njemačka ulagala jako puno novaca u kulturu i za razne projekte su pozivali ljude iz Zapadne i Istočne Europe. Sudjelovala sam tako na nekoliko izložbi i radionica. To je bilo još u vrijeme dok sam radila ponajviše skulpturu, a istovremeno sam studirala povijest umjetnosti u Beču. Kad sam završavala faks, nekako je nastupilo nezadovoljstvo Bečom, a upravo u to neko vrijeme sam dobila e-mail od prijateljice s tipičnom berlinskom pričom: da njezina kolegica iznajmljuje stan na par mjeseci jer odlazi na neku rezidenciju ili radionicu... Zaključila sam kako je to odlična prilika da se preselim! Nisam naročito dugo donosila odluku, bila je to jako, jako impulzivna reakcija.
 
Rekao bih da je za dobar dio tvojih umjetničkih projekata važno okruženje u kojem jesi. Koliko je Berlin, kao grad koji je znatno veći te, naravno, dinamičniji i raznolikiji od Zagreba pa i Beča, utjecao na tvoju praksu?
 
Nika Radić: Pa prvo bih rekla da se ja tu privatno puno bolje osjećam jer sam nekako prestala biti «čudna» (smijeh)! Živjela sam u raznim zemljama jer sam se dosta selila još kao dijete s obitelji. Odrastala sam prvo u Engleskoj pa onda u Kanadi, pa se opet vratila u Hrvatsku... Ta priča da čovjek nema jedan potpuni, isključivi nacionalni identitet, u Berlinu je nekako manje čudna. Jednostavno se nitko time ne bavi, ljudi su toliko odasvuda da to uopće nije važno. To, naravno, nekad može biti tema razgovora i interesa, ali je puno manje predrasuda oko toga kakvi bi ljudi trebali biti zbog toga što od nekamo dolaze. I to je meni jako ugodno! Rekla bih da se ta situacija može direktno preslikati i na rad – čini mi se da je u Berlinu i puno manje čudno to nepripadanje jednoj definiranoj sceni, jednom načinu rada, praksi... da je sve to također manje neobično. To mi je jako važno.
 
Jako mi je zanimljiva ta tvoja multimedijalnost. Studirala si kiparstvo pa povijest umjetnosti, a danas radiš u mediju videa, fotografije, prostornih instalacija, filma, audio instalacija… Čini mi se da u Hrvatskoj takav oblik angažmana u više različitih medija često od strane scene nije sasvim prihvaćen i sagledava se s distancom dok je na internacionalnoj sceni, osobito u Berlinu, sve više autora koji balansiraju između više medija? Kako to komentiraš?
 
Nika Radić: To što volim raditi u različitim medijima je valjda prednost toga da čovjek nije jako profiliran na tržištu pa onda nema taj imperativ da mu galerist govori «što mu treba». Mogu raditi što želim i što me interesira, raditi u mediju koji mi je trenutno u fokusu pažnje pa ću tako na primjer u sljedećem projektu hipnotizirati ljude... (smijeh) i to me jako veseli! S jedne strane to neminovno donosi životne prekarijate, ali mene užasno zabavlja. Kad mi se ponekad dogode one situacije gdje se nađem u društvu u kojem ljudi krenu s pričama «što bi radio da promijeniš zanimanje», ja ne znam što bih rekla jer ja unutar istog zanimanja mogu promijeniti praksu. Imam slobodu da unutar ovog svega, čime se bavim, zbog različitih medija, mogu raditi što god hoću!

Što se tiče Hrvatske, čini mi se da je feedback na moje radove takav da po reakcijama ispada da se ljudima uvijek više sviđalo ono što sam radila ranije (smijeh)...  No nije me to nikad previše opterećivalo. Zašto bi čovjek/umjetnik izgubio privilegiju koju ima da radi baš ono što želi?
 
Kad već spominjemo razlike berlinskog i zagrebačkog art svijeta, imajući na umu da su konteksti različiti pa samim time i usporedbe nezahvalne, ipak me zanima možeš li povući neku komparaciju između umjetničke scene Berlina i one Zagreba? 
 
Nika Radić: Uh, to je jako teško pitanje. Berlin nema jednu likovnu scenu, ima ih jako puno, što otvara mnogo mogućnosti da čovjek vidi, odabere, odlučuje i sam sudjeluje u raznim stvarima. Naravno da na tako ogromnoj sceni ima dio koji je vrlo loš, prosječan i nezanimljiv, ali to također meni i svima daje mogućnost biranja. Istovremeno je scena ovdje jako otvorena za nove stvari i mislim da je to sjajno i jako važno. Čini mi se da u Zagrebu postoji izvjesna rezigniranost na likovnoj sceni da se, budući da kultura nema nikakvu važnu poziciju u društvu, ljudi, odnosno umjetnici (uz rijetke izuzetke) lako pomire s takvim stanjem i počinju sebe i vlastiti rad ne shvaćati ozbiljno! To nije dobro! Prednost Zagreba, čak bih rekla jedna doza provincijalnosti, zgodna je utoliko što ljudi gledaju na druge sredine i znatiželjni su da vide što se drugdje događa. Beč je, recimo, više samouvjeren od Zagreba, ali i to može biti loše jer se dogodi da jedna relativno mala sredina generira nekakve «veličine». Onda ljudi vjeruju da su to svugdje opća mjesta, a nisu. Ljudi onda misle da recimo svi znaju tko su Bruno Gironcoli ili Elke Krystufek, izuzetno važna imena austrijske scene, međutim već u Bavarskoj ljudi nemaju pojma o kome se radi. U Hrvatskoj je pak razlika ta da nitko ni ne očekuje da su naša «velika» imena poznata diljem svijeta. Dapače, često se čude da jesu. A u Berlinu, čini mi se, postoji ta svijest da ima više svjetova.

To mi je oduvijek zanimljivo, ta doza provincijalnosti malih, ali isto tako vrlo jakih središta, kao što su New York i London, gdje su etablirani umjetnici potpuno uvjereni da su važni na cijelom svijetu i ne mogu pojmiti da možda negdje netko drugi za njih nije čuo.  Berlin u toj komparaciji s New Yorkom ili Londonom, čini mi se, nije samodostatan da bi se ljudi tu mogli zakukuljiti i živjeti samo unutar Berlina. Tu svi stalno nekamo idu, dolaze i odlaze, puno ljudi je od negdje drugdje, svi imamo kontakte, izlaganja i projekte sa zemljama iz kojih jesmo pa i s nekim trećim zemljama, a to zapravo stvara puno kvalitetnije i zanimljivije okruženje za djelovanje. I zato su ljudi tu zainteresirani vidjeti što se negdje drugdje događa, ne odbacuju a priori i ne  misle «sve što nije kod nas doma, ne valja». 
 
Upravo zbog toga što je scena jako velika i paralelno egzistira niz raznoraznih scena pa se, kao što si mi sama spomenula konkretan primjer, često može dogoditi da dođeš u jednu galeriju i znaš manje/više kontekst ljudi koji izlaže ili posjećuje, a tek par zgrada dalje u nekoj drugoj galeriji ne znaš baš nikog! Misliš li da baš zbog toga taj networking kontekst može bit presudan? Čini mi se da upravo umreženost najviše utječe na uspjeh i etabliranje nekih novih imena, često nauštrb kvalitete, dok  u nekim manjim sredinama kvaliteta ipak teško može proći nezapaženo?
 
Nika Radić: Pa možda bih se složila, ali isto tako mislim da se to može dogoditi i u Zagrebu. Znam neke ljude s Akademije koji su bili jako dobri pa su kasnije jednostavno nestali, baš zato što nisu nekako bili povezani s drugim ljudima na sceni. S druge strane, ljudi često odustaju iz vrlo banalnih razloga.  Životne situacije im prestanu dopuštati da puno vremena posvete radu.

Ono što je velika prednost Berlina jest činjenica da je znatno jeftiniji za život od primjerice Londona ili New Yorka i lakše je preživjeti kao samostalni umjetnik i uopće kao stanovnik Berlina pa ljudi mogu biti tu, a da ne moraju raditi dvanaest sati dnevno da bi platili stanarinu.

Umjetnicima, a valjda i svim ljudima, treba vremena da razviju nove ideje, da budu međusobno u kontaktu, da rade stvari od kojih će možda i odustati. Umreženost je važna, ali ne samo kao potezanje veza, nego više kao razmjena ideja.

Kada već govorimo o karijeri – naravno da ti neka količina uspjeha treba da bi čovjek mogao izlagati. Nemoguće je preživjeti ako radiš doma, samo za sebe, ali isto tako raditi umjetnost da bi bio uspješan – to mi je dosta glupo! Sasvim je pogrešno kad studenti na Akademiji zamišljaju uspjehe Gerharda Richtera, koji je najskuplji živući umjetnik, ali je i sam izjavio da je zapravo glupo da su mu radovi tako skupi.
 

Iako je istina da je trava drugdje uvijek zelenija, ipak je činjenica da su u Njemačkoj svijest o umjetnosti i kulturi znatno prisutniji u društvu te da su, neminovno, ulaganja neusporedivo viša?
 
Nika Radić:  Sigurno ima puno razlika u odnosu prema umjetnosti.  Njemačka je nešto stabilnije društvo što je za odnos prema kulturi dobro. S druge strane se vidi kako nagle promjene, koje su se događale u istočnoj Njemačkoj, ipak baš ne pogoduju kulturi. Kad se uspoređuje, puno više se toga događa na zapadu. To naravno nije zato jer su tamo ljudi pametniji ili više sofisticirani, nego su uvriježeni načini poticanja i živi se dovoljno dobro da ljudi nisu u strahu od svakodnevnih izdataka. Izgleda da treba proći nešto vremena da ljudi shvate da im kultura zbilja treba i da je se ne može poticati na iste načine na koje se potiče bilo koja grana gospodarstva. Ja sam osobno primijetila da je jednostavnije u Njemačkoj napraviti obračune za projekte i da su poticaji zbilja prilagođeni tome što umjetnicima treba.
 
Kad već spominjemo financije, zanima me i tržište tu: prodaješ li svoje radove?
 
Nika Radić: Da, naravno da prodajem: fotografije, videa, prostorne skulpture... Mislim, moram napomenuti da su moji prihodi kao umjetnice jako raznoliki, nemam kontinuiranu zaradu i to može biti različito iz mjeseca u mjesec.
 
Kakva je tvoja pozicija pravno? Njemačka verzija ZUH-a je KSK - Künstlersozialkasse, kojeg si član? Koliko kompleksan ili jednostavan je taj proces birokracije statusa umjetnika?
 
Nika Radić: Mislim da moraš imati potvrdu da si završio fakultet, ili se prezentirati svojim radovima, ili oboje te dokazati da zarađuješ neku lovu od umjetnosti. Ima nekih razlika od ZUH-a koje su možda zanimljive. Na primjer, postoji donja i gornja granica zarade. Ako ljudi zarađuju ispod nekog iznosa godišnje, onda se računa da im je umjetnost hobi i ne dobivaju potporu od KSK. Isto tako je i ako pređu neku gornju granicu jer se onda računa da zarađuju dovoljno da im ne treba pomoć. To je zapravo velika stvar u Njemačkoj jer su osiguranja za slobodnjake inače dosta skupa. Zanimljivo je da ih se velikim dijelom financira opet iz honorara umjetnika. Svi koji plate neki honorar, moraju neki mali postotak platiti u KSK. Onda se poslodavci stalno žale da im je to gnjavaža i da zaborave kad su platili umjetnika, a kad nekog drugog pa traže da se to promijeni. Mislim da se još nije promijenilo, ali da budem iskrena, ne pratim to jako pozorno.
 
Dosta birokracije, hajdemo se vratiti na berlinsku poziciju, odnosno početak. Kako je tekao tvoj proces afirmacije, odnosno kako si došla do izlagačkih iskustava ovdje? Sjećaš li se prvog?
 
Nika Radić: Hm, pa iskreno, ne znam, nisam imala neke kontakte, poznavala sam troje ljudi... No grad je otvoren pa čovjek stalno upoznaje i susreće nove ljude... Zapravo, kada bolje promislim – nije bilo sasvim tako! Prije dolaska u Berlin sam surađivala s jednom njemačkom galeristicom koja mi je i danas prijateljica, ali radi nešto sasvim drugo. U tom je trenutku ona već zatvarala galeriju, ali me pozvala da prikažem svoj rad Tri Prozora (trokanalni video rad) na vanjskom zidu galerije. To smo  postavili na dan otvorenja berlinskog bijenala pa je tamo slučajno prolazila Susa Pop (Public Art Lab), vidjela je rad i jako joj se to svidjelo pa me pozvala na svoj projekt festival medijskih fasada. Zapravo se zgodno potrefilo to da sam nedugo nakon dolaska ovdje imala to izlaganje na medijskim fasadama; tamo je bila hrpa umjetnika na sto mjesta i svi su se upoznavali. Tako je valjda krenulo sve (smijeh)! 
 
Je li ti Berlin, s obzirom na veličinu i raznolikost grada, još uvijek inspirativan?
 
Nika Radić: Da, naravno. Nekad mi se čini da sam malo previše navikla na sve pa sam postala malo pasivna. Ali mora se čovjek boriti protiv vlastite lijenosti i komocije, da izbjegne uvijek biti u istim krugovima. Što se tiče grada, uvijek je inspirativan, ali to često može postati problem jer ima toliko stvari koje se događaju da bi čovjek svaki dan mogao ići nešto drugačije raditi, posjećivati, konzumirati... Često imaš feeling da nešto propuštaš, zato je važno «odvagnuti» što!
 
Nezaobilazna točka suvremenih umjetničkih praksi, pa tako i tvoje, jesu rezidencijalni boravci. Koliko te privlači takav način rada i kakva su ti dosadašnja iskustva? Godi li ti izmještanje za rad?
 
Nika Radić: Mislim da je jako važno za svakog umjetnika ili bilo koju osobu koja se bavi poslom u kojem mora «izmišljati» nešto novo – svako toliko restartirati čitav «sistem». Zato je odlazak u neku drugu sredinu jako zgodan jer ima puno manje socijalnih kontakta što čovjeku isto «spasi» puno vremena. Stvari odjednom ne funkcioniraju onako kako si navikao i to je zapravo jako zgodno u novim sredinama. Gledaš izložbe koje su drugačije,  ljude i mjesta koji su drugačiji, stvaraš sasvim nove kriterije... Obično su te moje rezidencije uključivale puno hodanja po gradu i onda čovjek često napravi neki rad koji uključuje lokalni kontekst u kojem se našao. Vrlo često sam na rezidencijama napravila dobre radove.
 
Posljednja rezidencija na kojoj si bila, u Japanu, realizirana je upravo preko Goethe Instituta. Reci nam nešto više o tome?
 
Nika Radić: Rezidencija je u Goethe Institutu u Kyotu u Japanu.  Mislim da je raspisuju svake godine i primaju po četiri umjetnika, tri puta godišnje. To nije samo za likovne umjetnike, nego se mogu prijaviti i pisci, glazbenici, arhitekti... važno je da su bazirani u Njemačkoj. Izabrani umjetnici dobiju plaćeni put, stan i stipendiju dovoljnu za život te čitavu infrastrukturnu podršku za produkciju - koja je bila impresivna.

Jako sam zadovoljna svime što sam napravila tamo! Dio radova nastalih na rezidenciji sam ove jeseni izlagala u Splitu u MKC-u, kao zvučnu instalaciju i fotografije. Još u Kyotu sam na KIT-u (Kyoto Institute of Technology) imala izložbu gdje sam pokazala videa koja sam isto napravila tamo. Također smo tamo moj partner Corin Arnold i ja počeli s radom na LP ploči koja upravo izlazi.

Ono što mi se posebno svidjelo kod ove rezidencije, što je očito izazvalo sjajan efekt - jest činjenica da nas nisu obvezivali da proizvedemo ikakav konkretni rezultat, naprotiv. Ta neka opuštenost rezultira izraženim angažmanom i aktivnom produkcijom, kako kod mene, tako i kod drugih umjetnika koji su bili tamo. Dakle, cijela priča s Japanom je zapravo ispala vrlo velika stvar, odnosno iznjedrila je niz projekata, a to ne bi bilo moguće da mi netko nije dao sve uvjete, podršku i pustio me na miru da par mjeseci radim. Ono čemu se najviše radujem jest film «Puno putujemo» koji je nastao tamo, a koji bi sada trebao biti prikazan na nekim festivalima.
 
Rekao bih da se radi o jednom vrlo vjernom, ali u isto vrijeme ironičnom, kritičnom, duhovitom i edukativnom uratku koji naglašava brojne probleme predrasuda svakodnevice, osobito ove na putovanjima.
 
Nika Radić: Film je zapravo slideshow od 1.500 fotografija koje se izmjenjuju. Traje 17 minuta i u njemu ja izgovaram naraciju na japanskom. Pokušala sam naučiti taj tekst, ali bilo je prekompleksno pa bolje da vam ne objašnjavam načine na koji sam izvodila tu naraciju (smijeh). Uz taj zvuk mi je za kompletnost trebalo još raznih drugih zvukova kao što su snimke grada, buke, žamora... Kako je Corin, moj partner, inače glazbenik i DJ, istovremeno bio tamo, dogodio nam se zajednički projekt. Ja sam snimala zvukove, on je snimao svoje pa se taj rad na zvuku sam po sebi  razvio u jednu posebnu priču. Uz moj soundtrack s naracijom na japanskom, zatim Corinovom kompozicijom, koja je nastala montiranjem i obradom niza audio zapisa, te pratećom fotografijom – nastala je umjetnička edicija koja se sastoji od ploče, fotografije i knjižice.
 
Zadnji put sam s tobom razgovarao prije pune tri godine i to za nikad emitiranu emisiju Transfer koju je HRT ukinuo, a povod je bila tvoja izložba u stalnom postavu MUO-a. Tada si se referirala na teme dijeljenja i ograničavanja privatnog prostora koji sve više gubimo. Zanima li te još uvijek ta tema?
 
Nika Radić: Pa donekle da, ova priča iz Japana ima neke veze s tim. Tekst na filmu govori o tome kako bih ja živjela kada bih živjela u Japanu. Ta svijest o nemogućnosti sudjelovanja u nečemu, to me strašno intrigira... Koliko ljudi bi radije živjelo negdje drugdje, ali im netko to ne dozvoljava. Ti su ljudi spremni hodati pješice preko cijelog kontinenta i barkama prelaziti oceane. Ta priča gdje su granice nekog društva, gdje čovjek može, a gdje zapravo ne može… Sve to su velike političke teme koje se odražavaju i na svakodnevnim detaljima koje često ne primjećujemo.
 

 
Sad imaš i jedan novi trigger koji će biti osnova jednog sljedećeg umjetničkog projekta, a riječ je o hipnozi?  Kako je do toga došlo? U jednom od intervjua sam pročitao da si rekla da ti je uvijek zanimljivo što zajedničko možeš imati s potencijalnom publikom, što će u ovom slučaju biti još zanimljivije?
 
Nika Radić: Ta priča s komunikacijom je nešto čime ja gnjavim već godinama! Strašno mi je bio zanimljiv Niklas Luhmann i njegova teorija komunikacije. Već sam ga niz puta citirala, kad on kaže da je komunikacija zapravo utvrđivanje što je zajedničko pa je tek onda moguća artikulacija pojedinih iznenađenja unutar toga zajedničkog, što je sasvim logično jer ako nemamo ništa zajedničko, ne možemo komunicirati.

U tim čitanjima raznih knjiga na temu komunikacije negdje sam naletjela na priču o hipnozi Miltona Ericksona koji je kao psihoterapeut u Americi 60-ih i 70- ih godina počeo koristiti hipnozu. Danas je to donekle prihvaćena metoda, međutim meni je u tome zanimljivo da je to samo jedan drugačiji način komunikacije, bilo da se radi o hipnotizeru za zabavu ili o hipnoterapeutu. Dakle hipnotizer i hipnotizirani uđu u neku vrstu komunikacije. Erickson je tvrdio da se ljude mora zbuniti – on bi katkad govorio hrpu besmislica, kompliciranim rječnikom ili bi ih šokirao. Na neki od tih načina bi im pomaknuo uobičajenu percepciju da počnu gledati na drugi način. Upravo to me zanima, u smislu percepcije umjetničkog rada. Hipnoza je fokusirana vrsta koncentracije, sličnija meditaciji. Ne govorimo dakle o nekom stanju nesvjesnosti, već velike fokusiranosti.

Poruku koju je Erickson u hipnozi htio komunicirati nije izgovarao kao direktnu uputu, nego ju je govorio u metaforama ili neodređeno. Zato imam tu knjigu o Paracelsusu na stolu. To su zapravo stare okultne priče koje kažu da je preciznije nešto što nije direktno! A meni se čini da u tome postoji paralela s umjetnosti; da je to razlika između propagande i umjetnosti. Ako čovjek direktno počinje govoriti «ovo je dobro, ovo nije», to počinje biti dociranje. Možemo međutim postaviti situaciju u kojoj čovjek, odnosno recipijent sam može shvatiti da je nešto dobro ili loše i to onda počinje imati neku vrijednost za tu pojedinu osobu jer ima značenje unutar iskustava koja ta osoba već ima. I tako i tako stvari uvijek razumijemo samo kao dio vlastitog konteksta. Ta priča da zapravo projiciramo vlastito iskustvo u to što vidimo u umjetnosti, nešto je što sam ja dokazivala na svom radu «Poruka»… koji sam mijenjala svaki put nakon što mi je netko od posjetitelja rekao svoju interpretaciju. Međutim, ta neka iskustva, koja imamo i koja nosimo sa sobom, i njih smo negdje stekli. Mislim da je to razlika između umjetnosti i drugih oblika komunikacija. Smatram da umjetnost može stvoriti neko novo iskustvo pa mi se dakle te etape hipnoze čine kao svojevrsne upute kako se radi umjetničko djelo i sad sam odlučila to isprobati.
 
I za kraj ovog našeg razgovora reci nam nešto o planovima za 2018. Na čemu trenutno radiš, spremaš li neke nove izložbe? Mogu li berlinska i zagrebačka publika negdje uskoro vidjeti tvoje nove radove?
 
Nika Radić: Pa idem sad za tjedan dana u Malmö raditi baš nešto s tom hipnozom koju smo spominjali. Ne volim baš govoriti da se radi o performansu jer mi se čini da ja baš ne radim performans, ali zapravo bi to bilo najbolje objašnjenje. Radi se o jednoj projekciji videa s predavanjem i onda demonstracijama hipnoze. U travnju imam izložbu u galeriji AŽ u Atelijerima Žitnjak u Zagrebu i tome se baš veselim. To mi je vrlo drag prostor i volim atmosferu koja je tamo na izložbama. Krajem godine ću u Berlinu izlagati u L40 (Verein zur Förderung der Kunst und Kultur am Rosa-Luxemburg-Platz). Kako ću izlagati i jedan video iz Japana na fasadi, moram pričekati duge noći. Radim također i videa za predstavu ansambla Garage za Ruhrtriennale. To je ansambl Brigitte Muntendorf koja je također bila stipendistica na rezidenciji u Kyotu. Ima još nekih planova, ali su za sad još previše mutni pa o tome radije kad se konkretiziraju.