Reiner Stach
Franz Kafka u 21. stoljeću

Zašto je sto godina nakon Kafkine smrti njegova čarolija i dalje neprekinuta? Zašto je za nas Kafka i dalje toliko moderan i prisutan? Šta nas očekuje u jubilarnoj Kafkinoj 2024. godini? Reiner Stach, Kafkin najznačajniji biograf, daje odgovore na ova pitanja.

Praški pisac Franz Kafka, koji je umro 1924. godine u četrdesetoj godini, odavno se smatra jednim od rodonačelnika književne moderne. Iako je za života objavio svega nekoliko proznih djela, a u njegovoj zaostavštini se nalazi neobično veliki broj fragmenata – napisao je tri romana i svi su ostali nedovršeni – njegov status klasika danas je neosporan. Svi gimnazijalci u Njemačkoj koji su pohađali „Napredni kurs iz njemačkog jezika i književnosti” neizostavno su se bavili Kafkom, a u svim njemačkim saveznim pokrajinama su Kafkini tekstovi bili dio gradiva za maturski ispit.

Međutim, Kafka tek u odabranom krugu klasika zauzima istaknuto posebno mjesto. Naime, s jedne strane, smatra se hermetičnim, teškim autorom, koji nerijetko piše u zagonetkama i koji je širom svijeta zaokupljao čitave generacije stručnjaka, i još uvijek ih zaokuplja; to je autor čiji tekstovi se proučavaju poput otkrovenja, redak po redak, nerijetko uz vrhunski metodološki instrumentarijum. Više se ne zna broj publikacija posvećenih njemu, isto važi i za nove varijante pomoćnih izdanja za profesore književnosti i njihove učenike. S druge strane, ne postoji nijedan drugi autor 20. stoljeća koji je uspio da privuče i inspirira toliki broj kreativnih ljudi, često i daleko izvan granica književnosti, među njima ima i ilustratora i slikara, filmskih redatelja, kompozitora, glumaca i pozorišnih stvaratelja.

Takav posthumni dvostruki život su u svjetskoj književnosti doživjeli samo rijetki književnici/ce – fascinacija Shakespearom koja traje sve do danas bi se vjerovatno još najprije mogla uporediti sa Kafkinim uticajem. Čini se da su djela ovih pisaca vječito aktuelna, svaka nova generacija čitatelja osjeća poriv da se njima bavi na neki novi način, a na to ne utiče ni činjenica da su njihovi tekstovi do sada već odavno nebrojeno puta analizirani.

Kafka i hiperbirokratija

Ta vitalnost koja se jasno može vidjeti i po broju prijevoda, često je objašnjena time što takvi autori/ice naprosto nude razumljive slike elementarnih ljudskih iskustava. To su iskustva koja su prepoznatljiva i razumljiva u svim epohama i kulturama. Ovo se nesumnjivo odnosi na sva Kafkina djela. Nije isključeno da se svemoć oca, o čijim smrtnim posljedicama je riječ u Presudi, danas više ne smatra problemom u svim dijelovima svijeta. Međutim, ako se neko u vlastitoj porodici osjeća kao strano tijelo (Preobražaj) ili ako ga neka kompaktna zajednica odbija samo zbog toga što ne poznaje njihova pravila igre (Zamak) – to su iskustva koja su poznata u bilo kom kulturnom okruženju, te se stoga mogu i prenositi književnim putem.

Međutim, kod Kafke postoji još jedna dodatna dimenzija koja je u najmanju ruku podjednako važna za njegovu popularnost. On prikazuje nesumnjivo moderan svijet koji je poprimio zastrašujuće osobine. U prvi mah ovo je pogrešno shvaćeno. Naime, iskustva totalitarnog terora su mnoge čitatelje prve generacije navela na to da Kafku čitaju kao proroka koji je predvidio užase fašizma i staljinizma. Danas, međutim, njegove tekstove čitamo pažljivije i objektivnije. Tada postaje jasno da nas ti „kafkijanski” scenariji – a naročito oni iz Procesa i Zamka – ne dotiču zbog toga što su njihovi junaci izloženi samovolji i nasilju. Košmarni momenat se zapravo sastoji u tome da su ti junaci uvijek stavljeni u situacije koje ne mogu da razumiju u potpunosti i u kojima imaju osjećaj da ih neko posmatra, lišavajući ih privatnosti. Kada zahtijevaju objašnjenje, onda im se, naizgled, spremno izlazi u susret, dobijaju obilje informacija, ali tu nikada nema nečega što bi moglo zaista da im bude od koristi. Zatim ih odbijaju, šalju ih od jedne instance do druge, a na kraju niko nije nadležan.

To su iskustva koja su karakteristična za moderna masovna društva, koja su pretjerano regulisana birokracijom. U njima čak i vlastitu profesionalnu ili financijsku situaciju možemo da sagledamo uz pomoć raznih savjetnika. Ona su još tipičnija za ona društva u kojima je komunikacija pretežno anonimizirana ili čak automatizirana (društveni mediji, kontakt centri), privatni podaci se masovno zloupotrebljavaju i sve su raširenije tehnike nadzora. Kada u 21. stoljeću čitamo Kafkin Proces, prepoznati ćemo nešto što autor u toj mjeri nipošto nije mogao da predvidi, no ipak se na njegovom društvenom radaru pojavilo kao zastrašujući trend. To je svakako jedan od najvažnijih razloga zbog kojeg nam Kafka i danas djeluje toliko moderno i savremeno.

Kafka i životinje

Mora se imati u vidu da današnji Kafkini čitatelja već odavno nemaju na raspolaganju samo nekoliko klasičnih tekstova. Kafkina zaostavština je u potpunosti dostupna, a međuvremenu je objavljena i u jeftinim izdanjima za široku čitalačku publiku. Fischerovo izdanje sabranih pripovijesti sadrži više od osamdeset tekstova. Iako su neki od njih fragmentarni, u cjelini ipak nude čitateljima daleko širu i raznovrsniju književnu panoramu koja je daleko šira od kompleksa oca i tematike krivice i kazne, što je nekada bilo obvezan element analize Kafkinih djela.

Jedan od primjera je i iznenađujuće veliki broj proznih djela u kojima se pojavljuju životinje koje govore i misle – ovo je sasvim nezavisan motiv koji je oduvijek bio omiljen kod glumaca (Izveštaj za jednu akademiju - takozvana „majmunska priča”), ali je u nastavi i u akademskim debatama igrao sporednu ulogu. Međutim, i te kako je moguće da će ovi životinjski likovi vremenom postati još jedan tipičan element Kafkinih djela, prije svega ako se još češće i intenzivnije nego do sada budu pojavljivali u pozorištu i na filmu.

Kafka i duhovitost

Pogled na Kafkinu duhovitost također se izmijenio i proširio. U početku je taj pogled bio zaklonjen diskusijama o pogledu na svijet. Kafka kao čovek boli, prožet egzistencijalizmom ili religijskim idejama – u to se baš ne uklapaju slapstik scene u njegovim romanima, zbog čega se one rado ostavljaju po strani. Najkasnije devedesetih godina je ta slika, međutim, izgubila svoje tamne nijanse. Sve više čitatelja postaje svjesno toga da velika većina Kafkinih tekstova sadrži otvorene ili skrivene komične momente, a ako se prelista čitava zaostavština, onda se u njoj može pronaći veliki raspon duhovitog pripovijedanja, između ostalog i raznovrsna preklapanja tragičnog i komičnog. Ovdje još ima mnogo toga neotkrivenog – prije se pak na pitanje da li se Kafkina komika može poimati interkulturno i da li ona ’djeluje’ na taj način, u zavisnosti od publike, dobijaju različiti odgovori. Ovo je također postalo igralište za eksperimente koje je do sada bilo nedovoljno iskorišteno.

Kafka i njegova pisma

Nauka i široka čitalačka publika do sada nisu mogli da se usaglase da li i oko 1.500 sačuvanih pisama, koja su pisana Kafkinim rukopisom, spadaju u njegovu književnu zaostavštinu. Veoma se retko događa da neki autor i u svojim najintimnijim iskazima ispoljava tako visok nivo jezičkog izraza i imaginacije, koji ni po čemu ne zaostaje za onim u njegovim delima. U jesen 2024. će u izdanju S. Fischera biti objavljen dugo očekivani tok kritičkog izdanja Kafkinih pisaca, čime će i taj segment biti u potpunosti dostupan. Književne večeri i druge manifestacije posvećene njegovom epistolarnom opusu mogle bi doprineti tome da i oni manje iskusni čitaoci bolje upoznaju Kafkin jezik, njegov način razmišljanja u metaforama, koji je jedno od njegovih glavnih obilježja, kao i njegov smisao za komično.

Kafka na sceni

Danas čitamo Kafku „na književniji način“ u odnosu na ranije generacije. To znači da estetsko uživanje u njegovom jeziku, u njegovim idejama, paradoksima, neočekivanim slikama i zapletima igra sve važniju ulogu od poriva da se odmah dopre do pravog tumačenja. Odatle proizlazi da se Kafkinim djelima nadalje može pristupati na novi kreativni način, pa čak i bezmalo kaleidoskopska recepcija. Na prvom mjestu se ovdje mora pomenuti pozorište. Iako Kafka nije napisao nijedno scensko djelo (njegov Čuvar grobnice je sastoji od svega nekoliko scena), njegovi se tekstovi stalno izgovaraju na pozornici, njegovi zapleti i likovi su vizualizirani u bezbroj varijacija. Andreas Kriegenburg je 2015. predstavio egzemplarnu inscenaciju čiji se tekst zasniva na Kafkinoj zaostavštini (Kavez traži pticu, Deutsches teatar Berlin). Iste godine je glumac Maks Simonischeck uspješno obradio pripovijest Jazbina kao monodramu. Kafka bend na čijem se čelu nalazi književnik Jaroslav Rudiš komponirao je songove sa tekstovima iz Kafkinih romana, a taj muzički materijal je potom integriran i pozorišne inscenacije (Zamak 2015, Amerika 2017, Proces 2022).

Kafka na filmskom platnu

Filmske vizualizacje Kafkinih tekstova još uvijek nisu dostigle takav raspon, nakon što su u 20. stoljeću Orson Wells i Steven Soderbergh već učinili prve pokušaje. Daleko veći je broj kratkometražnih adaptacija od kojih se mnoge mogu pogledati na Youtubeu. Eksperimentalni projekat virtuelne realnosti VRwandlung (Goethe-Institut Prag, 2018) bio je zapažen širom svijeta. Za jubilarnu Kafkinu 2024. godinu je planiran čitav niz filmskih projekata, među njima i biopik poljske režiserke Agnieszke Holland, kao i seštodijelna njemačka televizijska serija koja također predstavlja spoj pišćevog života i djela (scenario: Daniel Kehlmann), režija: David Schalko).

Kafka na stripu

U međuvremenu su i crtači grafičkih romana počeli sve više da se interesira za Kafku. Nakon Kafke za početnike Roberta Crumba (1993) širom svijeta su se pojavile brojne nove slične vizualizacije koje bi mogle da pruže dovoljno materijala za samostalnu izložbu. Izvanredan je, između ostalih, i Zámek / Das Schloss Jaromira Švejdika (2013); nedavno su objavljeni Avioni u Bresci od Moritza von Wolzogena. Činjenica da je jedna nova, spektakularna edicija sada učvrstila i Kafkino crtačko umijeće (C.H. Beck Verlag, 2021) mogla bi dodatno da pojača ovaj trend.

Kafka KAO Pop-IkonA

Sve ove aktivnosti predstavljaju ubjedljive indicije za to da je Kafkino djelo očuvalo svoju vitalnost, da se smatra izuzetno relevantnim za naše vrijeme i da, mimo toga, ostaje književno „svarljivo” u doslovnom smislu te reči. Ova ostvarenja su prihvaćena širom svijeta i po svom dometu se već mogu svrstati u pop kulturu, jer su se veoma udaljila od književnoteorijskog diskursa. Kafka je postao globalna književna figura, njegovo ime i portret poznaju čak i oni ljudi koji ga, zbog njegovog porijekla, i dalje smatraju češkim autorom.

U tome se, naravno, krije i opasnost popularizacije i trivijalizacije, pa čak i komercijalizacije koja je uvek naročito prisutna u kontekstu raznih jubileja. Ovo bi moglo da se demantuje argumentom da je Kafkino djelo odlično prebrodilo i višedecenijsku izloženost religijskim, filozofskim, političkim i psihološkim interpretacijama i da će stoga uspjeti i da prebrodi ovo svojatanje od strane pop kulture – što zvuči pomalo cinično, pored toga što znatno potcenjuje efekat lažnih slika koji je u današnje vrijeme uvećan nekoliko miliona puta.

Kafkin univerzum počiva na njegovom jeziku

Što se tiče različitih aktivnosti u 2024. godini, ne bi trebalo da izgubimo iz vida da se Kafkin univerzum – ma koliko nam sada djelovao prepun metafora i raznoliko – zapravo zasniva i na svom jeziku. Jezička forma njegovog djela predstavlja temelj koji bi trebalo da ostane sačuvan, bez obzira na korišteni medij, i njime ne bi smelo da se manipuliše radi povećanog efekta. Teoriji književnosti, pa i editologiji, i dalje pripada nadzorna funkcija. Pomoću njih možemo da rekonstruiramo, prikažemo i damo objašnjenja uz listove iz Kafkinih rukopisa. Međutim, u 21. stoljeću bi trebalo pažljivije da saslušamo i prevoditelje Kafkinih djela i da im ponudimo mogućnost da uzajamno, ali i sa čitateljima stupaju u dijalog – s jedne strane, zbog globalne recepcije tih djela, a, s druge strane, jer prevoditelji u svom radu stalno pred sobom imaju jezičku mikrostrukturu, što im pomaže da izbjegnu nesporazume, deformacije ili varljive simplifikacije i popularizacije.
​​​​​​​
Sâm Kafka je u jednom svom aforizmu precizno predvidio posljedice udaljavanja od tog jezičkog fundamenta: „On jede otpad koji je pao sa njegovog stola; na taj način će kratko vrijeme biti sitiji od ostalih, ali će zaboraviti da jede gore sa stola; tada više neće biti ni otpada.”