100 godina Bauhaus
Osam stvari koje morate znati o Bauhausu

Oskudan dizajn, jednostavnost i efikasnost – kako je Bauhaus želio promijeniti život

Von Nadine Berghausen

UTOPIJA O NOVOM ČOVJEKU

 
Poticati zajednicu umjetnošću – ni manje ni više od toga bio je istaknuti cilj Bauhausa. Pritom se nije težilo ka skromnosti: Bauhaus je sanjao o tome da svojom primijenjenom umjetnošću može služiti „novom čovjeku”. Za prvog direktora i osnivača Bauhausa Waltera Gropiusa, to je, između ostalog, značilo da usko poveže različite discipline iz oblasti umjetnosti i zanata. Dizajnirani objekti trebali su biti prilagođeni procesima proizvodnje tako da se mogu proizvesti jeftino i brzo. Dobar dizajn trebao je opet postati finansijski dostupan u Njemačkoj, čija je privreda nakon Prvog svjetskog rata bila na samom dnu.

DUH BAUHAUSA

Možda to zvuči kao neka miroljubiva zajednica umjetnika: Zamislite da se danas renomirani grafički dizajner, arhitekta, modni dizajner, DJ, akcijski umjetnik i fotograf povežu u nekoj zabačenoj umjetničkoj školi, gdje trebaju živjeti sa ograničenim finansijskim sredstvima, predavati i razvijati nove ideje za bolje društvo. Međutim, vajmarska realnost bila je daleko od harmonično-kreativne zajednice. Ni o čemu se, navodno, nisu mogli složiti, tvrdio je slikar Josef Albers: „Kada bi Wassily Kandinsky rekao da, ja bih rekao ne, a kada bi on rekao ne, ja bih rekao da.” Ta umjetnička zbrka bila je upravo ono što je Gropius želio za svoju školu: „Cilj Bauhausa upravo nije neki stil, nije ni sistem, dogma ili kanon, nije recept i nije moda! Bit će živ dokle god ne bude vezan za neku formu, nego iza promjenjive forme bude tražio sam fluid života!”

OD REVOLUCIJE DIZAJNA DO ŠKOLE ARHITEKTURE

Prva stanica Bauhausa u Weimaru (1919–1925) bila je obilježena atmosferom poleta i nagonom za djelovanjem. Gropius je pokušavao uvezivati ideje i izgraditi radionice. I dok se u Weimaru još eksperimentiralo teorijama, drugi direktor, Hannes Meyer, u Dessauu (1925–1932) je uveo mjere štednje. Za razmatranja o osnovnim bojama i oblicima nedostajao je novac, fokus je sada trebao biti na razvoju socijalne gradnje. Meyer je govorio o „proletarizaciji” Bauhausa. Pod rukovodstvom Ludwiga Miesa van der Rohea u Berlinu (1932–1933), konačno je u potpunosti odbačena prvobitna ideja da se stvaraju sinergijski efekti između različitih umjetničkih disciplina. Bauhaus je postao škola arhitekture.

PISANJE MALIM SLOVIMA

Corporate identity postojao je već i u vrijeme Bauhausa. Jednostavan i efikasan nije bio samo dizajn stanova i predmeta za svakodnevnu upotrebu, nego i tipografija. Godine 1925, Herbert Bayer, mladi majstor radionice za štampu i reklamu u Dessauu, potaknuo je konsekventno pisanje malim slovima. Zašto? Ušteda vremena. Na sva zaglavlja pisma odštampano je: „mi sve pišemo malim slovima jer time štedimo vrijeme. osim toga, čemu 2 abecede, ako jedna postiže isto? zašto pisati velikim, ako se velikim ne može govoriti?” Svjesno kršenje važećih pravopisnih pravila predstavljalo je znak modernosti. Međutim, taj korak imao je i političke posljedice: pisma adresirana na „Bauhaus iz Dessaua”, napisana malim slovima, gradske uprave su jednostavno uništavale. Bojale su se komunističkog potencijala navodno političkih bauhausovaca.

ŽENE U BAUHAUSU

To što se za novu umjetničku školu zanimalo jednako mnogo žena kao i muškaraca iznenadilo je Gropiusa. Zahvaljujući novom ustavu Vajmarske Republike, koji je ženama garantirao neograničenu slobodu učenja, i žene su u umjetničkoj školi dobivale studijska mjesta. Uprkos tome, život im je otežavan. Ukoliko bi to bilo moguće, žene su nastojali smjestiti u tekstilnu radionicu. Tako se majstor Bauhausa za slikanje zidnih slika Oskar Schlemmer rugao: „Gdje je vune, žensko ima, koje tka, makar i za razonodu svima.”

DIVLJI DERNECI U KOSTIMIMA

Ko misli da je Bauhaus bio utočište ozbiljnih avangardista koji u glavi samo imaju geometrijske forme i apstraktne formule taj se vara. Bauhaus nije dizao prašinu samo svojim jednostavnim, ali istovremeno i revolucionarnim dizajnom, nego i svojim legendarnim motopartijima i dernecima u kostimima te plesnim i teatarskim večerima. Sedmicama se radilo na ekstravagantnim kostimima, pravljene su perike, uvježbavani plesovi. Na bini su se izvodili komadi poput Figuralnog kabineta, parodije na napredak i tehniku, ili Trijadnog baleta, groteskne mješavine plesa, glume i pantomime. Strogoća bauhausovskog stila bila je samo jedan aspekt života u Weimaru, Dessauu i Berlinu.

IZRUGIVANJE

Bauhausovci nisu morali dugo čekati na izrugivanje svojih neobičnih ideja. Filozof Theodor W. Adorno kuće sa ravnim krovom nazivao je „konzervama”, holandski slikar Theo van Doesburg bockao je kako Bauhaus dizajnira „ekspresionističku marmeladu”, a filozof Ernst Bloch smatrao je da je ta umjetnost prosto „bez historije”. Vjerovatno se ta zloba treba priznati kao dio uspjeha.

SEKTAŠKI KULT NA BAUHAUSU

Ulogu ezoterijski nadahnutog zen majstora preuzeo je slikar i progresivistički pedagog Johannes Itten, koji je 1919. godine kao predavač stigao na Bauhaus. Dok su ga njegovi učenici duboko poštovali, a njegovi protivnici iskreno mrzili, on je na i u Bauhaus donio učenje sekte mazdaznan. Ta sekta prakticirala je vegetarijanstvo, post i posebno učenje o disanju i seksualnosti. I njegove metode podučavanja izazivale su pažnju: U to su spadale vježbe iz gimnastike i disanja, kao i temperamentni izljevi bijesa majstora, kada njegovi učenici ne bi radili ono što on želi. Itten je Bauhaus napustio 1923. godine, nakon svađe sa Gropiusom. Majstor Schlemmer opet je autor jedne zajedljive primjedbe: „Meditacija i rituali za Ittena i njegov krug bili su važniji od rada.”

Nazad na dosije