REŽISER FATIH AKIN
NASILJE I OSJEĆANJA NA PULSU STVARNOSTI

Filmovi Fatiha Akina kruže oko susreta raznih kultura i prelaze granice – ne samo geografski. Zahvaljujući svojoj žestokoj energiji, postižu veliku istinitost.

Deset godina nakon što je film Auf der anderen Seite (Sa druge strane) na Internacionalnom filmskom festivalu u Cannesu odlikovan nagradom za najbolji scenarij, Fatih Akin ponovo je proslavio svjetsku premijeru na najvažnijem filmskom festivalu. Iako je Diane Kruger u njegovoj drami o desničarsko-ekstremističkoj terorističkoj organizaciji NSU odlikovana nagradom za najbolju glumicu, Akinov film nije uspio dobiti glavnu nagradu za najbolji film. Tu nagradu dobio je film The Square Rubena Östlunda. Pa ipak, Fatih Akin jedan je od malobrojnih njemačkih režisera čiji se filmovi uopće nalaze u internacionalnoj konkurenciji za Zlatnu palmu.
 
 
U filmu Aus dem Nichts radi se o mladoj majci koja u bombaškom atentatu izgubi muža, koji je porijeklom iz Turske, i sina. U fokus istrage dospijeva mladi neonacistički par, ali majka, koju u svom prvom filmu na njemačkom jeziku glumi Diane Kruger, želi do kraja istražiti tu tragediju. Kako sam Akin u dnevnom listu Der Tagesspiegel kaže, u filmu se radi o istini i pravdi, „kako u državnopravnom tako i u moralnom smislu“. Radi se i o tome da se pokaže koliko „proturječni i rastegljivi“ ti pojmovi mogu biti. Nakon ekranizacije romana Tschick (2016), Akin ovdje drugi put sarađuje sa režiserom i scenaristom Harkom Bohmom. Kao pravnik, što Bohm i jeste, on je mogao voditi brigu o predmetnoj ispravnosti u vezi sa sudskim procesom.

OTKUCAJI PULSA U PROBLEMATIČNOJ ČETVRTI

Kao i gotovo svi filmovi koje je Fatih Akin snimio od svog furioznog debija Kurz und schmerzlos (Kratko i bezbolno) (1998), i Aus dem Nichts kruži oko kolizija različitih kultura. To je životna tema tog režisera, koji je. kao sin turskih doseljenika. odrastao u Hamburgu. Rođen je 25. augusta 1973. godine, a odrastao je u problematičnoj četvrti među nasilnim bandama mladih ljudi – iz tog nesigurnog miljea nastaje neobuzdana energija njegovih filmova. Akin svoju filmsku karijeru otpočinje kao glumac. Pošto u svojim ulogama uskoro ne želi više biti sveden na turskoga kriminalca, počinje pisati scenarije. Inspiriran filmovima Martina Scorseseja, kao što su Taxi Driver ili Mean Streets, još kao mladi čovjek u vlastitom okruženju prepoznaje materijal za slične priče. Njegovi filmovi od tada konsekventno žive od njegovih opažanja i ličnih iskustava. Tako postižu autentičnu i neposrednu istinitost, koja predstavlja pun pogodak u njemačkom kinu kasnih 90-ih i ranih 2000-ih godina.                                                                                                                                                                                                                       

ZBLIŽAVANJE I POMIRENJE UMJESTO KONFRONTACIJE

Impulsivni, sirovi i divlji su prvi filmovi tog kako na neposrednoj stvarnosti tako i na filmskoj historiji školovanog autodidakta. Njegovo prvo veliko remek-djelo Gegen die Wand (U zid) (2004) u zanosnim slikama pripovijeda o težnji za slobodom njemačke Turkinje Sibel (Sibel Kekilli) i o tome kako njene potrebe kolidiraju s tradicijom njene stroge turske porodice. Iz strateškog braka sa mnogo starijim, duševno i fizički narušenim alkoholičarem Cahitom (Birol Ünel) nastaje snaga koja za njih oboje predstavlja spas. Iz kretanja između Njemačke i Turske u Akinovim filmovima stalno nastaju nove perspektive. Umjesto konfrontacije religija i nacionalnosti, on  teži ka zbližavanju i pomirenju.
 
Gegen die Wand iz 2004. godine predstavlja prvi dio trilogije Liebe, Tod und Teufel (Ljubav, smrt i đavo), koju Akin 2006. godine nastavlja pripovijedati novim, suverenim tonom u filmu Auf der anderen Seite (2007). Šest ljudi luta između svjetova, između Njemačke i Turske, između života i smrti, i uprkos tragičnim događajima i smrtonosnim konfrontacijama ipak pronalaze put jedni do drugih. Tu se ne susreću samo muslimanski i kršćanski životni svjetovi, nego se susreću i turska glumačka legenda Tuncel Kurtiz iz filmova Yilmaza Güneya i njemačka glumačka zvijezda iz filmova Rainera Wernera Fassbindera Hanna Schygulla. Međusobna preplitanja, prožimanje različitih oblasti provlače se kroz cijeli Akinov filmski sistem. To važi i za muziku u filmovima, koja od početka zauzima posebnu ulogu, dajući takt i atmosferu i dopunjujući priče čak i svojim tekstovima. Pritom se razvija ogromna ritmička, čulna i pripovjedačka snaga. U spoju različitih muzičkih žanrova, između panka i turske folklorne muzike, osim toga, ispod površine doprinosi se i ukidanju granica.

POGLED NA NJEMAČKO-TURSKE ODNOSE

Između igranih filmova, Akin često snima i dokumentarne filmove, poput Denk ich an Deutschland – wir haben vergessen zuršckzukehren (Kada pomislim na Njemačku – zaboravili smo se vratiti) (2001) o doseljeničkoj priči svojih roditelja, Crossing the Bridge – the Sound of Istanbul (2005), u kojem njemački muzičar Axel Hacke istražuje istanbulsku tursku muzičku scenu, ili Müll im Garten Eden (Smeće u Edenu) (2012) o ekološkom skandalu u jednom selu na Crnom moru. Mješavina bliskosti i stranosti, blizine i udaljenosti izoštrava Akinov kritički pogled na tursko-njemačke odnose. Stalno ga nanovo pretvara u posrednika, bez obzira na to da li dovodi u pitanje nužnost nasilnog mačizma južnih društava, da li uključuje isključene kurdske manjine ili u filmu The Cut (2014), posljednjem dijelu svoje trilogije, tematizira armenski genocid.

NAJVEĆI NEPRIJATELJ JE RUTINA

Kako bi izbjegao rutinu, Akin stalno na novi način vodi brigu o tome da svoj pogled ciljanim nesigurnostima drži svježim i budnim. U filmu Tschick, njegovom desetom dugometražnom filmu, svjesno mnogo stvari radi po prvi put: prvi put je prihvatio naručen rad sa već uglavnom sastavljenom ekipom drugog režisera (Davida Wnendta). Prvi put pripovijeda priču iz perspektive tinejdžera. Uz izbor muzike koji seže od grupe SEED, preko grupa Fraktus i Beatsteak, sve do jedne pjesme Richarda Claydermana, to avanturističko ljeto seže od živahnih ritmova, rokerskih beatova i prikrivene melanholije. Uvjerljivo hvata neposrednost i nesigurnost opažanja, ali i lakomislenost i vratolomnost. I tako oslikava životni osjećaj koji je i njemu samom vjerovatno itekako poznat.

Nazad na dosije