Interview sa Wolfgangom Hantel-Quitmannom
Kafkina djeca
U kriznim situacijama pomaže ako se identificiramo sa pričama drugih. Stoga hamburški bračni i porodični terapeut prof. dr Hantel-Quitmann voli da se poziva na Franza Kafku. U intervjuu objašnjava u kojoj mjeri književnost može da nam pomogne u rješavanju naših problema i zbog čega je ipak dobro što Kafka svojevremeno nije odlazio na terapije.
Gospodine Hantel-Quitman, da li se sjećate kada ste prvi put čitali Kafku?
Počeo sam sa Preobražajem, koji smo čitali u školi i koje je dalo precizan prikaz mojih emocija u pubertetu. U pubertetu se u nama dešavaju promjene za koje nemamo objašnjenje i ponekad se osjećamo kao Gregor Samsa koji se odjednom pretvorio u kukca, zatočen u vlastitom tijelu, koje mu je strano, ali mora da živi u njemu. Preovlađujuće osjećanje bilo je saosjećanje sa bićem koje pati.
Kako ste došli na ideju da se u svom radu kao psiholog pozivate na Kafku?
Kafka u svojim tekstovima tematizira duboka osjećanja, kao što su sumnja, strah, usamljenost, stid, krivica, nemoć, samovolja i komplikovani porodični odnosi. U središtu moderne psihologije se nalaze emocije i smatram da je Kafka bezmalo neprevaziđen u intenzitetu opisa tih emocija . Za mene je on pisac ljudskih prava, jer je radikalan kada zauzima perspektivu žrtava, bez trunke sentimentalnosti.
Vaša knjiga, koju je 2021. objavila izdavačka kuća Klet-Kota, nosi naslov Kafkina djeca. Kako razumijeti egzistencijalni aspekt ljudskih odnosa. U kojoj mjeri smo svi mi Kafkina djeca?
Ta osjećanja su nam poznata i svi mi, manje ili više, bolujemo od njih. U tom pogledu su njegova djela bezvremena. Sâm Kafka nije imao djecu, ali smo svi mi njegova djeca, kako duhom tako i po odveć ljudskim osjećanjima.
Međutim, on nije bio pesimista kakvim ga često prikazuju. Knjiga Amerika je priča o šesnaestogodišnjaku koga je protjerala vlastita porodica jer ga je zavela guvernanta koja je zatrudnjela s njim. Taj Karl Rossmann je pravi Sizif koji trpi brojne ničim izazvane udarce, ali uvijek iznova ustaje i nastavlja dalje. Danas bismo ga nazvali otpornim. I još jedna napomena: Kafka je imao izvanredan smisao za humor, bio je veliki obožavalac Chaplina i slapstika. Sjetite se samo one scene u Procesu u kojoj pravnike, koji se penju uz stepenice, neprestano neko tuče i gura nadole, to je čist slapstik.
U kojoj mjeri književnost može da nam pomogne u rješavanju naših problema?
Ljudi čitaju knjige zbog toga što se u njima opisuju ličnosti, odnosi i osjećanja, ali u drugačijim kontekstima nego što je to slučaj u životu. Identificiramo se sa junacima i tu identifikaciju doživljavamo kao pročišćavanje vlastitih emocija, poput katarze opisane u grčkoj tragediji. U zaštićenom prostoru knjige možemo, takoreći, da ih posmatramo spolja. Na taj način možemo da se iz drugačije perspektive osvrnemo na našu vlastitu egzistenciju.
Rješenja su donekle komplikovanija – za sebe nalazimo drugačija rješenja nego što to čine junaci tih knjiga. Na taj način se, međutim, proširuju naši manevarski prostori, jer možemo da biramo između različitih opcija. Ipak, sve to uglavnom nije zamjena za terapiju, jer se naša odbrana opire promenama koje su prožete strahom i konfliktima. U tome se sastoji razlika između knjige i terapije.
Kafkino Pismo ocu često preporučujem i sinovima koji imaju probleme sa svojim autoritarnim očevima.
Ponekad pacijentima preporučujem da tokom terapije pišu pisma svojim partnerima ili partnericama, roditeljima, djeci, da na miru sjednu i formuliraju vlastite misli, da promišljaju sebe i druge, prije nego što počnu sa verbalnim raspravama koje se uglavnom završavaju prebacivanjima, ponavljanjima i ćorsokacima. Pisma mogu da se pišu i ljudima koji više nisu među živima. Kafkino Pismo ocu često preporučujem i sinovima koji imaju probleme sa svojim autoritarnim očevima.
Kafka je morao da piše, on nije imao izbora. Pokušavao je da pisanjem prevlada lične krize. Svoje probleme s ocem u Pismu ocu, osjećaj da je optužen bez ikakvog razloga u Procesu, osjećaj izolacije u Zamku, želju da ipak trijumfira pred gladovanjem u Umjetniku u gladovanju itd. Pisanjem je oblikovao svoje lične odnose, na taj način je mogao da sa distance formulira svoja osjećanja. To je bio slučaj sa bezbroj pisanja upućenih Felice Bauer, a pišući pisma se zaljubio u Milenu Jesensku.
Koji savjet biste rado dali Franzu Kafki, ako bi došao kod Vas u ordinaciju?
Lijepo pitanje. To bi zavisilo od toga u kom trenutku bi došao i sa kojim potrebama. U sklopu rane porodične terapije bismo se bavili njegovim porodičnim odnosima, dakle, ne samo autoritarnim i despotskim ocem koji ga je uskratio afirmacije i ujedno od njega utoliko više očekivao, nego i majka koja je se nije protivila ocu i nije se mnogo posvećivala djeci. Sestra Ottla bila je njegovo sidro i utočište u krizama, sa njom je uvek imao blizak odnos, iako se unutar porodice osjećao usamljeno. Nije Franz jedini kojem bi bila potrebna pomoć, već cijeloj porodici.
Da je došao kasnije, bez ostalih članova porodice, važna tema bi svakako bile njegova sumnja u sebe, njegova unutrašnja nesigurnost i usamljenost. Njegovi partnerski odnosi bi također mogli da se unaprijede terapijom koja bi bila usredsređena na temu bliskosti i distance, strah od seksualnosti, ambivalentnu želju da ima djecu, strah od toga da bude otac itd. Najveći stepen otvorenosti i iskrenosti je svakako postigao u okviru svog odnosa sa Milenom, jer je ona, kao njegova partnerica, bila otvorena za konfrontaciju, a svakako bi oboma bila preko potrebna pomoć. Njihov odnos je bio intelektualan i ravnopravan. Međutim, uvijek bi postojala opasnost da zajedno potonu, poput dvoje davljenika koji se drže jedan za drugog.
Kafka se cijelog života opirao odlasku na terapiju. Da je pristao i da je terapija bila uspješna, onda bismo možda bili lišeni jednog veličanstvenog djela svjetske književnosti, te je u tom pogledu bilo dobro što nije odlazio na terapije.