Književni kanon
Kafku niko ne može zaobići

Debate u feljtonima, pragmatični rad u školama: o ophođenju sa obaveznom lektirom i pitanjem opravdanja njenog postojanja.

Von Matthias Bischoff

Ta knjiga ne spada u obaveznu lektiru – no, u mnogim njemačkim školskim razredima se, pored djela navedenih u nastavnom planu i programu, čita i popularni roman za omladinu Tschick Wolfganga Herrndorfera. To je možda već i dio odgovora na pitanje da li je književni kanon zaista primjeren vremenu.

Ali šta je zapravo kanon? Taj pojam potiče iz grčkog jezika i znači „pravilo, mjerilo, smjernica”. Ko je, međutim, taj ko određuje to mjerilo? Danas barem postoji konsenzus oko toga da je za uspostavljanje nekog kanona trajno potrebna čvrsta grupa u kojoj vlada sloga u vezi sa nekim kanonom. Dakle, on se nikada ne može konačno utvrditi. Ta principijelna otvorenost kod mnogih je uzrokovala odbijanje bilo kakve vrste kanona. Naročito zato što je stalno iskazivana sumnja da uspostavljanjem nekog kanona neka grupa nastoji cementirati svoju kulturnu dominaciju.

OSLIKAVANJE RAZNOVRSNOG DRUŠTVA

Njemačka je sebe uvijek shvatala kao kulturnu naciju sa jezikom i književnošću kao sponom koja je ujedinjuje. Možda upravo zato mnogi zahtijevaju da školski apsolventi u Njemačkoj moraju imati opsežno znanje o književnosti. Međutim, postavlja se pitanje koja se djela trebaju nalaziti u toj obaveznoj literaturi u jednom društvu koje odlikuje sve veća raznovrsnost. Tako, recimo, knjige iz turske ili arapske književnosti ne spadaju među one knjige koje učenici u Hamburgu, Münchenu ili Kölnu moraju poznavati po nastavnom planu i programu – iako mnogi od tih učenika potiču upravo iz tog kulturnog kruga.

Još uvijek, međutim, zamjerke protiv kanona dolaze iz drugog pravca. Te zamjerke često ističu oni koji veliku važnost pridaju praktičnoj primjenjivosti obrazovanja. Oni tako u pitanje dovode koncept obrazovanja koji potiče iz 19. stoljeća i čiji su reprezentanti vajmarska klasika ili univerzitetski ideal Wilhelma von Humboldta. Tako su 2015. godine jadikovanja jedne maturantice iz Kölna izazvale veliku pažnju. Ona je na Twitteru napisala: „Imam gotovo 18 godina i nemam pojma o porezima, stanarini ili osiguranjima. Ali znam napisati analizu pjesme. Na četiri jezika.”

REKLAMIRANJE „KORISNOSTI BESKORISNOG”

Eho na taj tweet bio je dosta značajan: u sedmičnom magazinu Die Zeit Ulrich Greiner je pledirao za „korisnost beskorisnog”, dakle za bavljenje „grčkim i latinskim jezikom, muzikom i umjetnošću”, koje nije usmjereno ka primjenjivosti u svakodnevnoj praksi. Kritizirao je njemačku kulturnu politiku, koja je opsežnu lektiru kanoniziranih tekstova žrtvovala u korist praktičnih „kompetencija”. Među one koji se žestoko bore za obavezujući kanon spada i Josef Kraus, predsjednik Saveza njemačkih nastavnika. „Kao biću kulture, čovjeku je potrebna orijentacija i znanje o njegovom porijeklu”, tvrdi Kraus. Radi se o „kosmosu vrijednosti koji je nastao tokom 2000 godina evropske historije”.

Međutim, i fokusiranje na starija djela dosta je sporno. Tako se Sanda Kegel u novinama Frankfurter Allgemeine Zeitung žalila zbog gotovo potpunog izostanka savremene književnosti u aktuelnim nastavnim planovima i programima. I doista se u njima može pronaći prije svega etablirana književnost. Pa ipak se u pokrajini Baden-Württemberg može pronaći Agnes Petera Stamma, a i djela Uwe Timma. U svakodnevnoj nastavničkoj praksi, nastavnici se pragmatično i individualno odnose prema toj temi. Neko uz pomoć satiričnog romana Er ist wieder da (On je opet tu) izoštravaju kod učenika kritičko ophođenje sa medijima, drugi opet kategorično odbijaju bavljenje savremenim bestsellerima na nastavi.

CENTRALNA MATURA STVARA UJEDNAČENOST

Manje problema većina ima sa Georgom Büchnerom, čija pripovijetka Lenz i dramski fragment Woyzeck ne samo da se nalaze u nastavnim planovima i programima, nego se rado i obrađuju. Pored pripovijetki Heinricha von Kleista – obavezne lektire u gotovo svim njemačkim pokrajinama – i pripovijetke Der Sandmann (Pješčani čovjek) E. T. A. Hoffmanna, postoji jedan neprikosnoveni miljenik nastavnih planova i programa i nastavnika njemačkog jezika: Franz Kafka. Njegovu pripovijetku Preobražaj ne može zaobići gotovo nijedan njemački učenik, često se čita i Proces, a uz to idu i brojne parabole, idejni fragmenti, pisma. Javna je tajna da, pored iskrenog oduševljenja za Kafku, važnu ulogu igra i to što se radi o kratkim tekstovima koji se dobro daju obrađivati na nastavi.

Međutim, čak i bez davanja detaljnih normi školama, savezne pokrajine su se uvođenjem centralne mature pobrinule za to da se u četverogodišnjim srednjim školama u cijeloj zemlji čitaju iste knjige. Uzevši u obzir precizne upute u vezi s tim koje se knjige i tematska područja traže na ispitu, slobodni prostor za nastavnike je dosta malen. Svugdje se na listama lektira nalaze Schillerovi Razbojnici, također je u cijeloj Njemačkoj obavezan i Goetheov Faust. I to iako mnogi nastavnici krišom tvrde da je to djelo danas za učenike previše kompleksno. Jedna anonimna nastavnica je na internetu čak napisala: „Šta je to zapravo toliko posebno u Faustu???”. Nastavnik koji postavlja to pitanje među svojim učenicima teško da će izazvati oduševljenje za Goethea – a bez tog oduševljenja ni najbolji kanon nema nikakve svrhe.