Terézia Mora
Pobjeći od stranosti

Ostavila je vjetrove sa mirisom šećera u prahu u mađarskoj provinciji i u Berlinu postala renomirana spisateljica: Terézia Mora piše o ljudima koji su isključeni, koji traže, koji vole. A sada je odlikovana i književnom nagradom Georg Büchner.

Von Viola Kiel

Nekim ljudima je domovina to što nemaju domovine. Kreću na put, u potrazi za mjestom na koje mogu stići i uteći stranosti. Bježe od nepodnošljivosti. Terézia Mora poznaje takve bjegove.

Mora, rođena u Mađarskoj, prispjela u Berlin, jedna je od najznačajnijih autorica savremene njemačke književnosti. Piše nemilosrdno, prodorno, ne gubeći pritom svoje suosjećanje. Njemačka akademija za jezik i književnost njeno pisanje vidi između „eminentne uronjenosti u sadašnjost i žive umjetnosti riječi” i dodjeljuje autorici za to ove jeseni nagradu Georg Büchner, koju prati i novčani iznos od 50.000 eura, čime je ona, u finansijskom smislu, najveća novčana nagrada za književnost u Njemačkoj.

Terézia Mora danas, 2018. godine, ima 47 godina, udata je i majka jedne kćerke. Njen put započeo je u Šopronu, gradu sa 60.000 stanovnika u mađarskoj regiji koja nosi pjesničko ime Zapadno Podunavlje. Šopron leži na sjeverozapadnom krajičku Mađarske i okružen je Austrijom; udaljenost do Budimpešte tri puta je veća nego do Beča. Ali između Austrije i Morine domovine protezala se Željezna zavjesa.

Morina porodica dio je manjine čiji je maternji jezik njemački. Ona odrasta dvojezično i, kako sama priča, već kao dijete donosi odluku da „u tom selu neće ostati ni dana duže nego što to zahtijeva zakon”. Kada Evropa 1990. godine najednom postaje drugačija, Mora se seli u Berlin i, kao rođena Mađarica, i tu ostaje dio jedne manjine. Studira hungarologiju i teatrologiju te posjećuje Njemačku akademiju za film i televiziju. Prevodi sa mađarskog jezika. I počinje pisati.

„VJETROVI SA MIRISOM ŠEĆERA U PRAHU I ULIČNI KATRAN KOJI SE TOPI”

Poslije devet godina objavljuje svoju prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Čudna materija. Za pripovijetku iz te zbirke pod naslovom Slučaj Ofelija dobija nagradu Ingeborg Bachmann – Mora je postala dio književnog svijeta. U nagrađenoj pripovijeci opisuje djetinjstvo na Istoku: „Deset mjeseci u godini neprestana kiša, vjetar i miris šećernog sirupa i fabrička čađ, koja pada na bijeli veš. Ostatak je bijelo ljeto, vjetrovi sa mirisom šećera u prahu i ulični katran koji se topi” i tematizira prepreke koje sa sobom donosi pripadnost grupi koja govori nekim drugim jezikom: „Učiteljica nam je upravo objasnila: Ko priča onako kako se priča u mojoj porodici taj je fašista”. To mjesto negdje-između koje se mladoj djevojčici zasigurno činilo kao teret koji je teško nositi obilježilo je Moru – i dalo joj njen jezik. Istočnu Evropu ima, kako jednom reče, u svojim instinktima.

Slike djetinjstva iz mađarske provincije protežu se kroz njeno djelo, kao i posrtanje i lebdenje po nedokučivom gradu kojem Mora posvećuje svoj prvi roman. Godine 2004. izlazi roman Svi dani, priča o Abel Nami, koji sa istoka Evrope bježi u njemački velegrad. On miriše na stranost,  smatra njegova vjerenica. A ta stranost kao da protagonistu sprečava u tome da ikada može stvarno stići, bilo u vezu bilo u grad, zemlju ili društvo. Mora, za razliku od njega, miriše na književni uspjeh: njen debitantski roman autorici je donio nagradu Sajma knjiga u Leipzigu.

Godine 2009. izlazi njena sljedeća knjiga: u romanu Jedini muškarac na kontinentu čitateljstvo upoznaje Dariusa Koppa. Taj prilično nejunački junak odrastao je u DDR-u, predstavnik je jedne američke IT-firme, pretilan, oženjen i – kao i bilo ko drugi – u potrazi za srećom. Mora u tom romanu pažnju posvećuje taštinama i nesigurnostima muškarca srednjih godina, a osjećanja njenog čitateljstva vjerovatno se kreću između stida i sažaljenja s obzirom na tog stalno oznojenog Dariusa Koppa.

KNJIŽEVNA NAGRADA ZA „VIRTUOZNI NEKROLOG”

U Čudovištu, Morinom trećem romanu, opet srećemo Koppa. U međuvremenu je Koppova žena počinila samoubistvo, on je izgubio posao i kreće na odiseju po istočnoj i jugoistočnoj Evropi. Stranice knjige po sredini presijeca debela crna linija, gornji dio stranice obuhvata opis lutanja Dariusa Koppa kroz život, a u donjem dijelu mogu se čitati bilješke njegove pokojne žene koja se morala boriti s čudovištem zvanim depresija. Tim trikom – Mora ga naziva „faktorom smetnje” – Mora simbolično donji svijet razdvaja od zemaljskog bitka. To se može smatrati umjetnim, ali kritika je oduševljena drugim dijelom planirane trilogije i Mori 2013. godine za njen „stilistički virtuozni nekrolog”, kako to opisuje žiri, dodjeljuje Njemačku književnu nagradu.

Morini likovi ne uspijevaju, pa ponovo ne uspijevaju. Sami su i u pokušaju da pobjegnu od stranosti dodatno se izoliraju. U blistavim slikama i sa jezičkim finesama, Mora prati očajnu potragu svojih protagonista za pripadnošću. U svom novom djelu, zbirci pripovjedaka pod naslovom Ljubav među vanzemaljcima, ta borba se nastavlja. Mora ga je nagovijestila već u svom prvom romanu, u kojem je programski napisala: „Panika nije stanje nekog čovjeka, panika je stanje ovog svijeta.” A želja da se utekne tom stanju je univerzalna.