Džamije u Njemačkoj
Moderne islamske sakralne građevine

Gradnja reprezentativnih džamija u Njemačkoj sa sobom uvijek nosi potencijalni konflikt. Euro-islamska arhitektura može poslužiti kao primjer za uspješno povezivanje različitih kultura.
 

Von Nadine Berghausen

U Njemačkoj se samo u rijetkim slučajevima grade raskošne džamije: U ovoj zemlji su islamske bogomolje često smještene u zaklonjenim dvorištima industrijskih zona koje nemaju baš ništa zajedničko sa impresivnim građevinama u muslimanskim zemljama.  Od oko 2.800 džamija i islamskih molitvenih prostora u Njemačkoj samo njih 350 ima kupolu i munaru u duhu tursko-osmanske arhitekture. Sve ostale su se odrekle ovih znakova raspoznavanja, koji – uprkos ustaljenom mišljenju – nisu ni neophodni. Bitno je da džamija bude okrenuta prema Mekki.

Razlog tome nalazi se u ponekad odbojnom i nepovjerljivom stavu mnogih Nijemaca prema skupocjenim džamijama kakve možemo naći u muslimanskim zemljama. Iz straha od navodne islamizacije oni ne žele da raskošne islamske građevine previše vizuelno obilježavaju sliku njihovih gradova. Nasuprot tome mnoge muslimanske zajednice žele da izađu iz sumnjive atmosfere zaklonjenih dvorišta. Za njih je to pitanje integracije i muslimanskog identiteta u novoj domovini, Oni se identificiraju sa zemljom u kojoj žive i zahtijevaju ravnopravno mjesto u društvu.

Svađe oko munare i kupole

U međuvremenu su u Njemačkoj pored velikog broja  mesdžida nastale i mnogobrojne impozantne građevine u kojima ima mjesta za više od 1.000 vjernika, kao što je to slučaj u gradovima Duisburg, Mannheim, Köln ili Bremen. Taj proces se u većini slučajeva ipak nije odvijao bez trzavica: Zbog rezervi u društvu – koje su se u zadnje vrijeme čak i povećale zbog straha od terorističkih napada–  muslimanski vjernici su se morali odreći  arhitektonskih elemenata kao što su munare, ukrasne fasade i kupole, iako oni za muslimane koji pretežno vode porijeklo iz Turske imaju isto tako veliko značenje kao prezbiterijum, kripta i oltar za kršćane u njihovim bogomoljama. Lokalno stanovništvo bi obično na početku izražavalo svoju bojazan od buke, što je rezultiralo da se u  međuvremenu sa tridesetak džamija samo preko dana čuje mujezin. Njihovo nezadovoljstvo bi se nerijetko pretvaralo u žestoku svađu oko visine munare. Gradnjom džamija se zbog toga uvijek iznova stavlja na probu odnos između muslimanske manjine i nemuslimanske većine u društvu.
 
U diskusijama o arhitekturi džamija tematizira se i pitanje o vrsti islama koje te građevine treba da promoviraju. Treba li se ovdje prakticirati islam u svojoj izvornoj formi ili islam po kojem žive zapadno orijentisani muslimani? Možda se muslimani žele asimilirati i približiti novoj domovini preko džamija, koje totalno odgovaraju zapadnjačkim arhitektonskim predodžbama?
 
Trenutno se stilski pravac euro-islamske arhitekture, koji predstavlja sekulariziranu formu islama u Europi, smatra mogućim srednjim putem. Ovaj islamski pokret želi da usaglasi prava i obaveze u islamu  sa evropskim vrijednostima; arhitektonski se često eklektičke forme gradnje sjedinjuju sa  modernom arhitekturom. Mnoge nove građevine i nacrti ovog stila šalju poruku: „Ova bogomolja treba biti mjesto susreta.“

Spoj istoka i zapada

Glavna džamija u Kölnu: O obliku građevine i visini munara vodile su se javne rasprave. | Slika (isječak): © picture alliance / Rainer Jensen / dpa Prestižna građevina glavne džamije u Kölnu služi kao primjer euro-islamske arhitekture. Tursko-osmanska džamija kupolastog obliku sa puno stakla ne dozvoljava samo pogled izvana prema unutra, nego i obrnuto.To se treba shvatiti kao želja za otvorenom komunikacijom sa nemuslimanima. Srce džamije predstavljaju široke vanjske stepenice koje vode u 36 metara visoku salu iznad koje se uzdiže kupola. U tu salu od betona i stakla stane oko 1.200 posjetilaca. Stepenice arhitektonski ukazuju na interkulturni  karakter džamije.

Selim Mercan,vođa projekta, smatra bitnom tu vezu orijentalnih elemenata sa modernim islamom, jer to odgovara kosmopolitskom gradu Kölnu. Pokazuje ukrase na stropu  sa zlatnim natpisima na arapskom jeziku: Oni su između ostalog posvećeni Ibrahimu (Abrahamu), Musi (Mojsiju), Nuhu (Noi) i Isi (Isusu), ličnostima koje su značajne i kršćanima i jevrejima i muslimanima. „To je vrlo lijep znak“, smatra ovaj inžinjer građevine. Graditeljima glavne džamije su ipak zamjerali manjak inovativnih ideja, jer se impresivna kupola kao i munare mogu shvatiti i kao jaka veza sa tradicionalnom osmanskom arhitekturom.

Zbog toga je za vrijeme gradnje ove džamije bilo rasprava u Kölnu: Predmet velikog spora je bila visina obje munare. Na kraju je dogovorena visina od 55 metra. To je otprilike trećina od 157 metara, koliko je visoka katadrala u Kölnu, koja je u tom gradu mjera za sve. Sporni građevinski projekat je na kraju bio popraćen kampanjom pod motom „Naša džamija za Kölle“, čiji cilj je bio povezivanje religija.

Bavarska i moderna arhitektura

Više senzibiliteta je iskazano u jednom graditeljskom projektu u Penzbergu u Gornjoj Bavarskoj. Multietnička zajednica u tom gradiću u blizini Starnbergskog jezera odobrila je gradnju zdanja koje se zbog svoje jednostavne estetike mora pripisati moderni. Samo na osnovu čelične munare visoke samo 15 metara možete naslutiti da je riječ o džamiji. Ulazni portal na kojem su i na njemačkom i na arapskom jeziku ugravirani ajeti iz Kurana u skladu je sa elementima euro-islamske arhitekture.


Kroz tamnoplavu fasadu od mnoštvo blještavih komadića stakla ulazi plava svjetlost u molitveni prostor u džamiji u Penzbergu | Foto (Zuschnitt): © picture alliance / Frank Mächler / dpa Alen Jašarević, arhitekt ove moderne džamije, je duboko uvjeren da će se vremenom razviti srednjeeuropski tip džamije sa kojim će se muslimanski doseljenici (prije svega oni iz treće i četvrte generacije),  ali i nemuslimani lakše identificirati nego sa tradicionalnim tipovima džamija islamskog svijeta. Jašarević vjeruje da će se pored crkvi i vijećnica i džamije i sinagoge etablirati kao prirodni sastavni dio naših gradova.
 

Džamije u Njmačkoj: arhitektura u tranziciji

Na dosije „Islam u Bosni i Hercegovini i u Njemačkoj“