Digitalizacija i višejezičnost
“SVIJET JE JEZIK” – ZAŠTO I U VREMENU DIGITALIZACIJE UČENJE STRANIH JEZIKA IMA SMISLA

Naučiti neki novi jezik je mukotrpan posao. Tehničke inovacije nam danas pomažu komunicirati na raznim jezicima. Ali da li će aplikacije za prevođenje učenje stranih jezika uskoro učiniti suvišnim? Šta će se desiti u mozgu, ako više ne budemo učili strane jezike? I na koji način se u današnje vrijeme ljudi uopće mogu potaknuti na učenje stranih jezika? Prof. dr. Michaela Sambanis i prof. dr. Heiner Böttger nas kroz razgovor upoznaju sa zapanjujućim saznanjima na polju neuroznanosti.

Gospođo Sambanis, postavimo kao uvod u ovaj razgovor odmah jedno provokativno pitanje: Od kakve je koristi učenje jezika u današnje vrijeme kada imamo tako mnogo dobrih programa za prevođenje?

Univ.Prof. Dr. Michaela Sambanis | © Sambanis Michaela Sambanis: Učenje jezika doprinosi mnogim odgojnim i obrazovnim procesima. Bavimo se nečim što je drugačije i kroz to upoznajemo druge kulture i tradicije što nam omogućava otvorenost ka drugačijem. Osim toga, učenje stranih jezika je, gledano sa ekonomskog stanovišta, mudra investicija sa velikom dobiti. Učenje više od jednog jezika potpomaže specifične organizijske i razvojne procese u mozgu koji se isplate. Pa tako je na primjer dokazano da kod osoba koje govore više jezika dolazi do usporavanja kognitivnog starenja, demencija započinje četiri do pet godina kasnije, a u slučaju doživljenog moždanog udara ove osobe imaju duplo veće šanse obnoviti svoje kognitivne sposobnosti. Tako da, ako računamo samo sa stanovišta zdravstvene dobiti i koliko tu može biti ušteđeno, onda su ovdje u pitanju ogromne sume.  

U današnje vrijeme imamo mogućnost staviti u uho bubicu preko koje ćemo odmah moći generirati simultani prijevod tokom nekog razgovora. Smatrate li da će upravo ovakva tehnika doprinijeti smanjenom učenju stranih jezika širom svijeta?

Michaela Sambanis: Nadam se da neće. S jedne strane naravno primjećujemo da je divno imati takvu tehniku, jer inače ne bismo mogli na taj način međusobno komunicirati, ali s druge strane nas ona udaljava jedne od drugih i mi patimo zbog toga, jer se odričemo čitave jedne dimenzije u razgovoru – interakcije. Osim toga, ne želim ni zamisliti kakve bi posljedice moglo imati kada svom mozgu više ne bismo postavljali takve izazove. Obratimo pažnju u tom kontekstu na Flynn efekat. Gledajući nekoliko decenija unatrag, može se reći da u pravilu postajemo sve inteligentniji. Ali zadnjih nekoliko godina ta pojava stagnira ili je čak u opadanju. Pomoću Flynn efekta možemo zaključiti da na određenim područjima jednostavno više ne koristimo naše stvarne kapacitete. Ono što je naročito zanimljivo je činjenica da taj efekat pogađa prije svega ono područje u kojem tehnika danas igra veoma bitnu ulogu – naime navigaciju. Ko od nas uopće još pravi slike mjesta u mozgu? Odmah posežemo za GPS-om i više uopće ne znamo kako se bez njega orijentirati.  

Kakav je značaj višejezičnosti za društvo?

Profesor Heiner Böttger | © Böttger Heiner Böttger: 2015. godine sam prisustvovao konferenciji na temu višejezičnosti u Aucklandu (Novi Zeland). Tom prilikom je jedan maorski profesor nakon 15 minuta izlaganja počeo plakati. Zašto? Tamošnja vlada koja je pod snažnim utjecajem obrazovne politike Velike Britanije je netom prije odlučila da sve škole moraju uvesti engleski kao službeni jezik. Ovdje je bitno znati da u jednoj osnovnoj školi u Aucklandu može biti zastupljeno i do 64 razna otočna jezika. Ako engleski postane prvi zvanični jezik u školi, autohtoni otočki jezici će izumrijeti: u narednoj generaciji i u onoj poslije nje niko ih više neće govoriti. I tako su Britanci, izvršivši utjecaj kroz obrazovnu politiku, na kraju ipak postigli ono što nisu mogli postići kolonijalizacijom. Usljed diktature jednog jedinog jezika, na primjeru Novog Zelanda engleskog, postajemo svjedoci kulturološkog propadanja i propadanja starosjedilačkih, autohtonih jezika (“languages of origin”).

U konačnici, ovakva diktatura jezika prisutna je širom svijeta, budući da se engleski nametnuo kao svjetski jezik.

Heiner Böttger: To zaista vodi do spoznaje zbog koje smo nezadovoljni. Zapravo bismo se morali odmaknuti od ideologije vrijednosti nekog određenog jezika i obratiti više pažnje na to šta bi se sve moglo postići raznim jezicima – a ne samo engleskim jezikom kao lingua franca. Koji mitovi stoje iza toga: često se kaže da je engleski jednostavan jezik. To zapravo i jeste tako, sve do određene tačke koju nazivamo survival-level. Ali kada dođemo do jedne druge potrebne razine, onda on postaje teži, te se sastoji još samo jednim manjim dijelom od jasnih pravila, a sve ostalo je prepušteno slobodnoj namjeri onoga koji ga govori ili piše.  

Za razliku od engleskog, njemački i francuski važe za jezike koji su teški za naučiti. U kojoj mjeri takve predrasude igraju ulogu pri učenju jezika? Šta je to što učenje jezika čini privlačnim?

Michaela Sambanis: Poznato nam je i iz didaktičkih i iz psiholoških istraživanja da bitan faktor utjecaja ovdje predstavljaju i vlastite predodžbe. Ali ne smijemo zaboraviti ni to da je upravo engleski jezik jako prisutan u našem životnom okruženju. To je jezik interneta i medija i dio je kulture mladih. Osjećamo da nam je poznat i blizak i da nam u svakodnevnom životu koristi. Ostali jezici su u pravilu manje prisutni, što naravno upućuje na važnost samog predmeta. U vezi s tim je zanimljivo istraživanje na temu dosade. Postoje studije koje ukazuju na to koliko su i zašto neki školski predmeti dosadni učenicima i učenicama (tinejdžerskog uzrasta). Pa tako, sa njihovog stanovišta, muzička kultura stoji loše, a tijesno je prate fizika i matematika. Dok se, s druge strane, engleski ocjenjuje puno bolje. Učenici ga smatraju korisnim i mogu ga neposredno upotrijebiti. Mogu iznijeti svoje mišljenje na engleskom, diskutirati o aktualnim temama i kroz to ga povezati sa svakodnevnim životom. To su faktori koji su igrali bitnu ulogu kod procjene predmeta, a koji se mogu koristiti kao svojevrsni poticaji. Učenje mora biti opipljivo, upotrebljivo u svakodnevnim situacijama i ponuditi prije svega važnost.
 

Na koji način talenat za jezike igra ulogu i koliko je on mjerljiv u našem mozgu?

Michaela Sambanis: Jedan od vodećih istraživača na tom polju je dr. Jentschke koji kao psiholog i neuroznanstvenik u Norveškoj, na Univerzitetu u Bergenu, vrši istraživanja na temu percipiranja i obrađivanja muzike i jezika u mozgu. Prema njegovom mišljenju, do sada ne postoje dovoljni dokazi koji bi upućivali na urođeni jezički talenat, nego se tu prije svega dva faktora čine bitna: prvi faktor je vrijeme kada neko počinje nešto uvježbavati, a drugi je količina vremena koju uloži u učenje i vježbanje. Rezultati istraživanja ne idu u prilog urođenom talentu, nego puno više tome da razvijamo nešto što je uspavano u svima nama, ali što se kod nekih jednostavno ne potakne na buđenje. Ipak bih ovdje potvrdila da određene genetske predispozicije postoje i da one, po svojoj strukturi, odgovaraju obliku grla flaše. Ako nemam krila, ne mogu ni uspješno poletjeti. Za nas didaktičare je, pored faktora vremena (početka, trajanja i učestalosti učenja) prije svega bitna kvaliteta interakcije.

Na koji način se već postojeće jezičke prepreke mogu ukloniti?

Michaela Sambanis: Naš mozak je promjenljiv i mora se mnogo toga pozitivnog unijeti, kako bi se nešto nanovo naučilo. Moram mu pružiti mnogo šansi koje će mi omogućiti da primijetim:  “O, pa ja to ipak mogu!” Pomoću malih koraka i pozitivnih primjera mozak može ponovo naučiti, ali je za to potrebno strpljenje, jer se u mozgu u međuvremenu izgradila čitava mreža u kojoj je ukorijenjena odbojnost prema jeziku, a to predstavlja velik emocionalni naboj. U pravilu je potrebno prvo razgraditi tu postojeću mrežu i potom sagraditi novu. A ako je u mozgu već postojala neka mreža koju želimo zamijeniti drugom ili je kompenzirati, onda ta nova mreža mora biti čvršća od stare. Da bismo razbili taj začarani krug, moramo unijeti mnogo uspješnih doživljaja, pozitivnih utisaka i iskustava.

PARTNER U INTERVJUU:

Heiner Böttger je profesor didaktike engleskog jezika na Katoličkom Univerzitetu Eichstätt-Ingolstadt. Trenutni fokus njegovog rada je na višejezičnosti i neurološkom istraživanju učenja jezika.

PARTNERICA U INTERVJUU:

Univ. prof. dr. Michaela Sambanis je redovna profesorica na Katedri za didaktiku engleskog jezika Slobodnog Univerziteta Berlin. Bavi se povezivanjem neuroznanosti sa didaktikom, kao i praktičnom primjenom stečenog znanja.