Vrijeme djelovanja škole Bauhaus (1919.-1933.) odgovara, u historijskom kontekstu, periodu formiranja Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije. Dinamične su to godine ranog modernizma u likovnim umjetnostima, arhitekturi i dizajnu južnoslavenskih prostora, a u kojima se značajan broj arhitekata školovao u Pragu i Beču.
Von Aida Abadžić Hodžić
Vrijeme djelovanja škole Bauhaus (1919.-1933.) odgovara, u historijskom kontekstu, periodu formiranja Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije. Dinamične su to godine ranog modernizma u likovnim umjetnostima, arhitekturi i dizajnu južnoslavenskih prostora, a u kojima se značajan broj arhitekata školovao u Pragu i Beču. Prva generacija pionira slikarske moderne već je, nešto ranije, prenijela iskustva izravnog susreta sa evropskom umjetničkom avangardom (tokom školovanja na likovnim akademijama u Münchenu, Beču, Pragu, Krakowu i Budimpešti) u godinama uoči i neposredno nakon Prvog svjetskog rata, a posebno je značajno bilo formiranje i djelovanje Proljetnog salona u Zagrebu (1916. - 1928.) na kojem su izlagali i pojedini umjetnici iz Bosne i Hercegovine.
U tadašnjoj jugoslavenskoj štampi povremeno se pisalo o Bauhausu, od čega je najznačajnija bila posjeta pjesnika i prevoditelja Stanislava Vinavera (1891.-1955.) Dessau-u 1930. godine koji je o ovoj školi i jugoslavenskim studentima objavio tekst u beogradskoj “Politici” (28.3.1930.). U nekoliko časopisa na jugoslavenskom prostoru, između dva svjetska rata, objavljivani su tekstovi profesora Bauhausa o tada savremenoj arhitekturi i likovnim umjetnostima (“Zenit”, “Pregled”, “Nova literatura”), a osobito se kroz široku mrežu međunarodne suradnje u avangardnim, kulturnim krugovima, izborom priloga i kvalitetnim grafičkim dizajnom isticao časopis “Zenit“ koji je izlazio u Zagrebu i Beogradu dvadesetih godina 20. stoljeća.
U većim centrima bilo je moguće u pojedinim, dobro opremljenim knjižarama, nabaviti izdanja Bauhausa, a jedna od najpopularnijih kavana u Zagrebu, “Gradska kavana“, bila je opremljena sa Breureovim foteljama od čeličnih cijevi. Ludwig Hilberseimer, profesor Bauhausa, sudjelovao je i na međunarodnom natječaju za budući urbanistički razvoj Zagreba, a koji je bio organiziran 1930. godine. Samo tri godine ranije, 1927. godine, Zagrebu je poklonjena jedinstvena kolekcija radova sa Bauhausa iz weimarskog perioda škole, zbirka Marie-Luise Betlheim.
Većina budućih arhitekata studirali su u Ljubljani i Zagrebu (tzv. “Iblerova škola”), a studenti iz Bosne i Hercegovine koji su pripadali pionirima arhitektonske moderne između dva svjetska rata, školovali su se dominantno u Pragu, Beču i Zagrebu.
ŠEST STUDENATA BAUHAUSA IZ KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
Na Bauhausu je studiralo samo šest studenata sa prostora bivše Kraljevine Jugoslavije: neki su se zadržali kratko, a dvoje među njima (Otti Berger i Selman Selmanagić) u potpunosti su okončali studij. Svi su oni, izuzev S.Selmanagića, prije toga već započeli studij umjetnosti ili arhitekture, a neki na Bauhaus dolaze i sa diplomom umjetničke akademije. Jedino je Selmanagić imao samo zanatsko (stolarsko) stručno obrazovanje. Na Bauhaus dolaze nakon što su vidjeli izložbe profesora, čuli predavanje o Bauhausu ili sasvim slučajno.
STUDENT BAUHAUSA IZ SLOVENIJE
Prvi je Bauhaus upisao Slovenac Avgust Černigoj (1898.-1985.) koji je stigao u Weimar početkom 1924. godine, a za tu je odluku bila presudna izložba Wassilyja Kandinskog koju je vidio u galeriji Hans Goltz u Münchenu 1922. godine, tokom studija. Iako je u weimarskom Bauhausu boravio vrlo kratko, na njegov kasniji opus i likovno istraživanje, presudan utjecaj izvršio je Pripremni tečaj kod Moholy Nagyja, usmjeravajući ga prema konstruktivizmu. To je ostavilo značajnog traga u Černigojovom kasnijem, eksperimentalnom djelovanju u Ljubljani i Trstu (1924.-1929.), u formi asemblaža, kolaža i konstruktivističkih crteža i grafika. Po povratku iz Weimara na dvije izložbe - u Ljubljani (1924.) i Trstu (1927.) izložio je djela nastala pod utjecajem konstruktivizma, ali koja, nažalost, nisu sačuvana.
Otti Berger (1898.-1944.), rođena u Zmajevcu (danasu Baranji), upisala je ljetni semestar 1927. godine u Dessauu, nakon završene Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (1922.-1926.) Otti Bergerje bila suradnica Gunte Stölzl i Anni Albers na Tekstilnom odjelu koji je završila 1930. godine i koji je vodila nakon odlaska Gunte Stölzl 1931. godine. Nakon zatvaranja Bauhausa, Otti Berger otvorila je vlastiti tekstilni atelje Otti berger atelier für textilien, stoffe für kleidung und wohnung möbel-vorhang – wandstoffe bodenbelag u Berlinu, ali je vrlo brzo, zbog svoga židovskog podrijetla, dobila zabranu rada, te je morala trajno zatvoriti vrata svog berlinskog ateljea. Potom je boravila jedno vrijeme u Londonu, u iščekivanju vize za Ameriku gdje je trebala otputovatisa svojim zaručnikom, arhitektom i urbanistom, profesorom L. Hilberseimerom. Otti Berger jedna je od rijetkih bauhausovaca koja je zatražila i nakon višegodišnje borbe uspjela dobiti zaštitu patenata za svoja dva inovativna tekstila. Prihvatila je ponudu Moholy-Nagyja da vodi tekstilni odio Novog Bauhausa u Chicagu. Zbog bolesti majke, vratila se u Zmajevac 1938. godine odakle je deportirana u aprilu 1944. godine sa velikim brojem mađarskih jevreja u koncentracioni logor Auschwitz gdje je i umrla.
Marija Baranyai upisala je studij arhitekture u Beču, u novembru 1928 godine, a na Bauhausu je provela tek nekoliko mjeseci krajem 1929. godine, nakon čega je nastavila studirati na Akademiji u Wroclawu (Breslau).
Ivana Tomljenović (1906. – 1988.) upisala je Pripremni tečaj Bauhausa nakon završene Kraljevske umjetničke akademije u Zagrebu 1928. godine i kratkotrajnog boravka na bečkoj Školi za umjetnost i obrt (Kunstgewerbeschule). Nakon što je, po povratku sa praznika, u jesen 1929. godine, nešto prije upisa u treći semestar, od svojih studentskih kolega čula oduševljene impresije sa predavanja koje je, u njenom odsustvu, održao novi direktor Bauhausa Hannes Meyer, a na kojem je predstavio principe djelovanja svoje škole, Ivana Tomljenović sastavila je molbu za upis u u oktobru 1929. godine. U aprilu 1930. godine, nakon uspješno svladanog Pripremnog tečaja upisala je drugi semestar i Odjel fotografije pod vodstvom Waltera Peterhansa i na velikom broju fotografija dokumentirala je portrete svojih prijatelja, svakodnevicu života i rada u Bauhausu, diskusije u kantini poslije predavanja, trenutke dokolice i učenja kao i brojne druge motive na kojima je uz dokumentarnu vrijednost sačuvana i poetika karakteristična za fotografiju Bauhausa. Nakon povratka u Hrvatsku, radila je kao profesorica likovne kulture u srednjoj školi.
Iz perioda zajedničkog boravka na Bauhausu, sačuvane su dvije fotografije Ivane Tomljenović iz 1930. godine, a na kojima je snimljen Selman Selmanagić u Dessauu i tokom izleta u Leipzigu.
Selman Selmanagić (1905.-1986.) upisao je Pripremni tečaj na Bauhausu u Dessauu 1929.godine, nakon što je po prvi puta čuo za ovu školu u razgovoru u vlaku na putu za Berlin. Prije dolaska u Dessauu, Selmanagić je završio stolarski zanat u Sarajevu i položio 1927. godine stručni ispit za majstora namještaja i stolarije na Visokoj obrtnoj školi u Ljubljani. Diplomirao je 1932.godine na Odjelu za arhitekturu i dobio diplomu broj 100. Tridesetih godina boravio je na Bliskom Istoku i radio u ateljeu Richarda Kauffmanna u Jeruzalemu te kao samostalni arhitekt. Tokom Drugog svjetskog rata radio je kao filmski arhitekt u studijima UFA-e u Berlinu i bio član ilegalnih ćelija komunističke partije. Nakon rata, bio je članom Kolektiva za planiranje Hans Scharouna (1945.-1950.) i vodio je Odjel za obnovu i zaštitu spomenika kulture. Od 1950. do 1970. Bio je professor i voditelj Odjela za arhitekturu na Kunsthochschule Wiessensee u Istočnom Berlinu. Surađivao je sa radionicama namještaja Dresden-Hellerau i uvršten je među klasike dizajna u DDR-u, a posebno je značajan dizajn njegove stolice za seminare (Seminarstuhl) iz 1949. godine. Jedna je od presudnih ličnosti za održavanje tradicije Bauhausa u DDR-u.
Glavnina arhivskog materijala o jugoslavenskim studentima na Bauhausu čuva se u Bauhaus arhivima u Berlinu i Dessauu, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galeriji Avgusta Černigoja u Lipici te privatnoj arhivi obitelji Selmana Selmanagića u Berlinu. Posebno vrijedan doprinos prvom cjelovitom i sveobuhvatnom sagledavanju opusa jugoslavenskih studenata na Bauhausu predstavljao je međunarodni naučno-istraživački, izlagački i edukativni projekat BAUNET: umrežavanje ideja i prakse (www.baunet-info.com), a koji je realiziran, u okviru EU programa Kultura, u periodu od 2011. do 2015.godine, u suradnji Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba (nositelj projekta) i Akademije likovnih umjetnosti i Bošnjačkog instituta u Sarajevu, Universalmuseum Joanneum iz Graza i Loškog muzeja iz Škofja Loke (partneri u projektu).
