Subvencije za kulturu u Njemačkoj
„Klasična visoka kultura gubi svoj značaj”

Galerija Gradske biblioteke u Stuttgartu
Galerija Gradske biblioteke u Stuttgartu | Foto (isječak): © Stadtbibliothek Stuttgart (yi architects)/Martin Lorenz

Nigdje na svijetu, u poređenju sa brojem stanovnika, ne postoji toliki broj pozorišta, muzeja i koncertnih dvorana kao u Njemačkoj. Razlog tome jeste i jedinstven sistem subvencioniranja. Informacije koje stoje na raspolaganju to potvrđuju: subvencioniranje kulture u Njemačkoj se uzima veoma ozbiljno. Birgit Mandel, profesorica za posredovanje i menadžment kulture na Univerzitetu u Hildesheimu, u razgovoru objašnjava zašto bi se način subvencioniranja ipak trebao promijeniti.

Gospođo Mandel, u januaru 2017. godine, koncertna dvorana „Elbphilharmonie” u Hamburgu imala je otvorenje. Samo izgradnja dvorane koštala je oko 800 miliona eura, dok će poslovanje progutati dodatne milijarde. U Njemačkoj, takve velike kulturne institucije u velikoj mjeri subvencionira država. Da li to zapravo ima smisla?

Barem je to izraz načina na koji mi u Njemačkoj subvencioniramo kulturu: velikim finansijskim ulaganjima i sklonosti prema klasičnim građanskim institucijama visoke kulture.
 

 

Kod iznosa kojima su se subvencionirale pojedinačne oblasti kulture 2013. godine, ne pravi se razlika između državnog, pokrajinskog ili općinskog nivoa. Daleko najveći udio javnih novčanih sredstava (35%) otišao je na oblast „pozorište i muzika” – toliko je ukupno otišlo i na dvije sljedeće najveće kategorije, „biblioteke” i „muzeji i izložbe”. Te tri oblasti su ukupno dobile više od dvije trećine javnih subvencija za kulturu.
 
To se vidi i na raspodjeli subvencijskih sredstava. Pozorište, muzika i muzeji dobivaju više od polovine sredstava.

Da, to je tačno. I u apsolutnim brojkama gledano, te sume su impresivne. Sa ukupno 9,9 milijardi eura državnih subvencija za oblast kulture, mi smo apsolutni prvaci na cijelom svijetu – iako to čini samo 1,7% proračuna javnih budžeta. Izuzmemo li to, postoji još jedna posebnost njemačkog sistema subvencioniranja koja nudi objašnjenje za istaknutu poziciju visoke kulture u raspodjeli subvencijskih sredstava.

Koja je to posebnost?

To je decentralizirana organizacija. Svaka od 16 saveznih pokrajina snosi glavnu odgovornost za subvencioniranje kulture. Uz to, imamo i princip supsidijarnosti, koji nalaže da uvijek najmanja upravna jedinica prvo preuzima određeni zadatak, prije nego što ga preuzme odgovarajuća nadređena institucija. U slučaju subvencioniranja kulture, najmanje jedinice su gradovi i općine, one snose 45% subvencioniranja kulture. Pokrajine preuzimaju oko 40%, a država oko 15%. Ta konstelacija na kraju vodi do veoma visoke gustoće kulturnih ponuda, koja je u tom obliku vjerovatno jedinstvena i na svijetu.

Možete li to, molim Vas, pojasniti.

Ako je svaka savezna pokrajina odgovorna za vlastitu ponudu u oblasti kulture, onda nastaje težnja da se mogu nuditi vlastita reprezentativna mjesta u toj oblasti. Pritom se savezne pokrajine nalaze i u međusobnoj konkurenciji. U Njemačkoj ukupno imamo preko 150 javnih pozorišta, a često su to pozorišta sa vlastitim repertoarom iz tri umjetničke oblasti, 130 javnih simfonijskih i kamernih orkestara, oko 6.000 muzeja, od kojih se otprilike polovina subvencionira javnim sredstvima, 40 festivalskih dvorana i oko 7.000 festivala. Četvrtina svih profesionalnih muzičkih orkestara i 14% svih stalnih operskih kuća na svijetu nalazi se u Njemačkoj; pored toga imamo i oko 8.000 biblioteka.    

Pokrajine i općine 2013. godine snosile su većinu subvencija u oblasti kulture. U oblastima „pozorište i muzika” i „biblioteke”, općine na raspolaganje stavljaju najmanje polovinu finansijskih sredstava predviđenih za subvencioniranje. Država je, opet, naročito aktivna u slučaju kulturnih ustanova u glavnom gradu Berlinu te prilikom aktivnosti u oblasti kulture u inostranstvu.

Dozvolite nam da se nešto detaljnije pozabavimo ulogom države u tom sistemu. Upadljiva je činjenica da država veoma malo doprinosi subvencioniranju, naprimjer, pozorišta i muzike; oblast subvencioniranja kulture u inostranstvu, za razliku od toga, država gotovo isključivo preuzima na sebe. Zašto je to tako?

Principijelno gledano, država u njemačkom federalističkom sistemu subvencioniranja ima veoma ograničene nadležnosti; u principu je odgovorna samo za subvencioniranje cjelodržavnih poslova kao što su zaštita posebnih kulturnih dobara, prusko kulturno naslijeđe sa njegovim muzejima i dvorcima, specijalne biblioteke, nadregionalno subvencioniranje filma i već spomenuti internacionalni kulturni odnosi. Ono što mi, međutim, tokom posljednjih godina primjećujemo jeste stalni porast državnih sredstava, naročito za programe subvencioniranja na nivou države koji mogu poslužiti kao modeli, između ostalog, u oblasti kulturnog obrazovanja.

Vratimo se koncertnoj dvorani „Elbphilharmonie”. Da li je njena izgradnja bila dobra investicija u smislu subvencioniranja kulture?

To ovisi o tome kako će se definirati šta treba biti efekt subvencioniranja kulture. Sa jedne strane, znamo da prestižni projekti kao što je izgradnja „Elbphilharmonie” imaju važnu ulogu za kulturni identitet jednoga grada  ili regije. Čak i kada ljudi uopće ne koriste ponude takvih kuća, ipak teže ka tome da se pozitivno identificiraju s njima. Sa druge strane, subvencioniranje kulture u Njemačkoj najkasnije od 1970-ih godina za sebe, između ostalog, polaže pravo na to da doprinosi kulturnom obrazovanju za sve grupe stanovništva u našem društvu. Veliko pitanje pritom jeste da li ono može opravdati to očekivanje. Mi u međuvremenu znamo da samo oko 10% stanovništva, najvećim dijelom članovi akademske zajednice iz viših socijalnih slojeva, uopće koristi kulturne institucije poput koncertnih dvorana, pozorišta i muzeja.

„VISOKA KULTURA VAŽI ZA JEZGRO NJEMAČKOG IDENTITETA”

Ali, zar se visoka kultura nije oduvijek obraćala samo maloj grupi ljudi?

Načelno gledano, jeste, pri čemu je za njemački sistem subvencioniranja zanimljivo to da ta činjenica zapravo ne igra nikakvu ulogu. U Njemačkoj je stav prema kojem umjetnost i kultura predstavljaju važna društvena dobra čvrsto ukorijenjen u javnom mišljenju. To mišljenje podržava i Ustav: kulturna politika zasnovana je na garanciji slobode umjetnosti. Iz toga je putem dodatnih zakonskih pojašnjenja izvedeno da država mora osigurati tu autonomiju tako što će subvencionirati umjetnost i kulturu kako bi ih zaštitila i od stega slobodnog tržišta i konkretnih utilitarističkih očekivanja.

Pa to je u biti dobra zamisao.

Principijelno jeste, ali je to dovelo i do toga da u Njemačkoj dugo vremena uopće nije postojala potreba da bilo ko zaista razmisli o stvarnoj koristi javno subvencioniranih ponuda. Klasična građanska visoka kultura još uvijek važi za  sastavni dio jezgre njemačkog identiteta, koji ne propituju čak ni oni koji pate od toga što se velike kuće tako drastično favoriziraju prilikom raspodjele sredstava: slobodna kulturna scena ili sociokultura. Pritom, međutim, upravo taj takozvani identitet trenutno podliježe promjenama.

S kakvim promjenama imamo posla?

Za sve veći dio njemačkog stanovništva, klasična visoka kultura gubi svoj značaj. To je, sa jedne strane, povezano sa generalnim promjenama navika u recepciji umjetnosti, što je, između ostalog, uvjetovano i digitalizacijom. Drugi aspekt su novi impulsi koji dolaze od migracijskih kretanja. Ljudi koji imaju drugačije etničko porijeklo u naše društvo donose drugačije navike u recepciji umjetnosti i drugačije kulturne sklonosti. Veliki izazov za njemački kulturni život i njemačku kulturnu politiku sastoji se u tome da se i postojeće institucije mijenjaju sa novom publikom, novim korisnicima, novim akterima. Pored toga, institucionaliziranom kulturnom životu moraju se suprotstaviti novi, fleksibilni oblici organizacije koji će voditi računa i o kulturnim interesima budućih generacija i stvaralaca u oblasti kulture.

Prof. dr. Birgit Mandel rukovoditeljica je sektora Posredovanje kulture i menadžment kulture na Institutu za kulturnu politiku Univerziteta u Hildesheimu. Ona je, između ostalog, potpredsjednica Kulturno-političkog društva i članica Nadzornog odbora Berlin Kulturprojekte GmbH.

O slikama
Podaci potiču iz <u>Finansijskog izvještaja za oblast kulture 2016</u>, koji svake dvije godine izdaju Statističke službe države i pokrajina. U njemu su prikupljeni i analizirani svi javni izdaci za kulturu. Zbog velikog utroška vremena (na raspolaganju moraju biti svi podaci do općinskog nivoa), Finansijski izvještaj za oblast kulture 2016. odnosi se na 2013. godinu.
 
U Finansijskom izvještaju za oblast kulture pretežno su sadržani izdaci za oblast kulture iz javnih sredstava. Privatna sredstva, naprimjer, iz fondacija, tu se mogu pronaći samo u vidu procjene. Prema tim procjenama, godine 2013. je iz privatnog sektora 1,17 milijardi eura otišlo u javno subvencionirane ustanove. Kulturne ustanove koje rade bez pomoći u vidu javnih subvencija, kao što su mjuzikl pozorišta, nisu navedene u Finansijskom izvještaju za oblast kulture.

Javni izdaci za kulturu godine 2013. dostigli su sa 9,892 milijardi eura 0,35% bruto domaće proizvodnje. To odgovara 1,68% cjelokupnog proračuna svih javnih budžeta. Država, pokrajine i općine, dakle, po glavi stanovnika kulturi na raspolaganje stavljaju 122 eura. Pritom je država za oblast kulture dodijelila 0,8% svojih cjelokupnih izdataka, pokrajine 1,8%, a općine 2,4%. Obje vizuelizacije ne sadrže takozvane oblasti bliske kulturi: za radiostanice, televiziju, crkvene poslove, narodne univerzitete i druge vrste usavršavanja, država, pokrajine i općine su 2013. godine potrošile 1,9 milijardi eura. Sa već navedene 9,892 milijarde eura, javni izdaci za oblast kulture ukupno iznose oko 11,8 milijardi eura.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                
Mnoge od prikazanih kategorija razumljive su bez dodatnih pojašnjenja. Kod nekih kratka objašnjenja mogu biti od pomoći: „Biblioteke” u Finansijskom izvještaju za oblast kulture označavaju „javne, naučne i specijalne biblioteke”. Zaštita spomenika, pored pojedinačnih spomenika sa izraženom umjetničkom vrijednošću, obuhvata i historijske jezgre grada, parkove ili industrijske zgrade. Kategorija „Ostali vidovi njege kulture” odnosi se na „sredstva za podršku filmu, podršku kulturi protjeranih, nauku o folkloru, nauku o zavičaju te komunalne troškove za njegu zavičaja”.

Vrh