Nacionalsocijalistička propaganda
„ZABRANJENI FILMOVI“

Za vrijeme nacionalsocijalizma nastalo je preko 1.000 igranih i dokumentarnih filmova, mnogi od njih s propagandističkim sadržajem. Preko 40 propagandističkih filmova do danas je zabranjeno. Jedan dokumentarni film je na tragu pitanja da li te zabrane još uvijek imaju smisla.

Stari filmovi mogu biti veoma opasni. Filmski materijal od celuloida koji se sve do 1950-ih godina koristio u radu na snimanju filmova, lako je zapaljiv. Filmske konzerve doslovno mogu eksplodirati ako se previše zagriju, pa se stoga moraju arhivirati sa naročitom pažnjom. Režiser Felix Moeller nam na početku filma Zabranjeni filmovi, koji je u proljeće 2014. godine igran u njemačkim kinima, omogućava uvid u jedan filmski arhiv koji je okružen posebnim zaštitnim zidom ukoliko bi zaista došlo do neke eksplozije. Nacionalsocijalistički filmovi o kojima je ovdje naročito riječ ne slove samo zbog svog hemijskog materijala kao „eksplozivni“. Mnogo opasnijim se čini njihov propagandistički sadržaj. Naime, više od 40 filmova iz vremena nacionalsocijalizma do danas se smije prikazivati samo uz prethodni naučni uvod i diskusiju nakon filma.

ANTISEMITSKI, MILITARISTIČKI, HUŠKAČKI

Moeller u svom filmu iscrpno predstavlja te „zabranjene“ propagandističke filmove. Među najpoznatijim od njih su Jud Süß (1940) i Kohlberg (1945) Veita Harlana ili Hitlerjunge Quex (Hitlerov omladinac Quex) (1933) Hansa Steinhoffa. Razlozi zbog kojih se ti filmovi još uvijek smiju prikazivati samo uz ograničenja su višestruki. Od ključnog značaja su, međutim, rasistički ili otvoreno antisemitski opisi, kao, naprimjer, u filmu Der ewige Jude (Vječni židov) (1940) Fritza Hipplera, u kojem se jevrejsko stanovništvo predstavlja kao „opasna prijetnja“ za ostatak čovječanstva. Film je kod publike trebao ciljano probuditi antijevrejske emocije. Za druge „zabranjene filmove“ važi da veličaju rat ili da su militaristički, kao, naprimjer, film Stukas Karla Rittera, koji je snimljen 1941. godine i koji je mlade muškarce trebao oduševiti za eventualnu akciju u zračnom ratu protiv Engleske.

ZABRANE PRIMJERENE VREMENU?

Bez ikakve sumnje, mnogi od tih nacionalsocijalističkih propagandističkih filmova do danas imaju veliku uvjerljivost. Mnoge scene iz današnje perspektive, doduše, djeluju prije nehotice komično, ali propagandistička namjera nije u svim slučajevima jasno vidljiva. Ponekad djeluje više ispod površine, kao što je to slučaj u filmu Ich klage an! (Podižem optužbu!) (1941) Wolfganga Liebeneinera, u kojem se pripovijeda priča neizlječivo bolesne žene, koju na kraju, na njenu izričitu želju, ubija njen muž. Ministar propagande Joseph Goebbels hvalio je intenciju filma jer se njime publika nastojala potajno pripremiti na nacionalsocijalistički program eutanazije.  

Iako nacionalsocijalistička propaganda ponekad postaje vidljiva tek na drugi pogled, postavlja se pitanje da li je „zabrana“ tih filmova još uvijek u skladu sa vremenom. Sa jedne strane, naročito za mlađu publiku, čini se preporučljivim da filmove pojašnjava stručnjak, jer često nedostaje znanje o pozadini tih dešavanja, uz pomoć kojeg bi se sadržaj filmova mogao tačno smjestiti u kontekst. Sa druge strane, mnogi od tih zabranjenih filmova danas su svakako dostupni putem interneta. Neki od njih se, pored toga, mogu legalno naručiti na DVD-u iz inostranstva tako da se „zabrana“ principijelno čini suvišnom.

NUŽNA DISKUSIJA

I među brojnim stručnjacima koji u filmu dolaze do riječi ne vlada sloga oko toga kako ubuduće treba postupati s tim filmovima. Da li od njih – gotovo 70 godina poslije završetka Drugog svjetskog rata – još uvijek dolazi tako velika prijetnja da publiku treba zaštititi  od njih? Ili bi se ti filmovi čak trebali svjesno javno prikazivati kako bi svako mogao stvoriti vlastito mišljenje o nacističkoj propagandi? Jasno je da u ovom slučaju neće biti jednostavnih odgovora, iako neki naučnici već odavno plediraju za potpuno oslobađanje filmova, poput historičara Götza Alyja na kraju filma: „Smatram da je to jednako blesavo kao i zabrana Hitlerove knjige Mein Kampf. Mislim da bismo sve to trebali učiniti slobodno dostupnim, a onda moramo razgovarati o tome. Sigurno će biti zloupotreba, ali mislim da je sve to mnogo bolje nego da se dešava ʻpod pokrivačemʼ i da se Mein Kampf skida sa interneta ili da se Ich klage an! gleda na Youtubeu ili donese iz SAD-a. Sve to se konačno mora privesti kraju.“

To sigurno neće ići tako lako, ali se nova diskusija o daljnjem postupanju sa nacionalsocijalističkim propagandističkim filmovima ipak čini nezaobilaznom. Taj filmski materijal treba hitno digitalizirati jer već sada postoji sve manje kina u kojima se mogu prikazivati kopije od 35 mm. Pored toga, tom ostarjelom filmskom materijalu prijeti propadanje. Kako bi se filmovi održali dugotrajno, potrebna je digitalna restauracija. Možda će se tada ponuditi i mogućnost za naučno utemeljeno i filmsko-pedagoški komentirano izdanje nacionalsocijalističkih propagandističkih filmova na DVD-u za zainteresiranu javnost. 

Nazad na dosije