Zabranjeni filmovi u DDR-u
KOBNO ZA UMJETNOST

U decembru 1965. godine, u Berlinu je zasjedao 11. plenum Centralnoga komiteta Partije socijalističkog jedinstva Njemačke (SED). Partijska konferencija važi za jednu od najvažnijih cenzura u kulturnoj historiji DDR-a. Vodeći funkcioneri Partije socijalističkog jedinstva žestoko su napadali „dekadenciju” i „skepticizam” u književnosti i filmu. Talas zabrana bio je posljedica toga.

„Svi smo mi robovi!” Svijetlećom bijelom bojom ova je rečenica napisana na zidu neke fabrike, negdje u istočnom Berlinu. Napisale su je dvije mlade osobe, prepune srdžbe i frustracije zbog birokratskih odnosa u firmi i zbog tutorskog ponašanja starijih kolega. Njihov protest, međutim, nije usmjeren samo protiv uvjeta u kojima rade. Ta rečenica istovremeno predstavlja cijeli njihov život – život koji je obilježen ideologijom, državnim odredbama i socijalističkim izvršenjem plana. Tome je konačno trebao doći kraj.

Scena potiče iz filma Berlin um die Ecke (Berlin iza ugla) (1965) Gerharda Kleina i Wolfganga Kohlhaasea, koji je, kao i sve filmove bivšeg DDR-a, produciralo narodno filmsko poduzeće DEFA. Ova je scena bila tako realistična da se identično mogla odigrati i u stvarnosti. Nekolicini funkcionera Partije socijalističkog jedinstva Njemačke bila je čak i previše „realistična”. Zbog te i drugih scena koje su ocijenjene kao „neprijateljske prema državi”, a koje nisu idealizirale svakodnevnicu u DDR-u, već su, bez uljepšavanja, ukazivale na proturječnosti  i probleme, film Berlin um die Ecke zabranjen je najesen 1966. godine. Do njegove praizvedbe došlo je tek nekoliko decenija kasnije.

Trailer: „Spur der Steine” (Trag kamenja) | © DEFA-Stiftung, via youtube.com
 

Berlin um die Ecke nije predstavljao tek pojedinačan slučaj. Ukupno je u okruženju 11. plenuma Centralnoga komiteta Partije socijalističkog jedinstva Njemačke, koji je u historiju DDR-a ušao pod imenom „Kahlschlag” (Sječa), zabranjeno desetak DEFA-inih igraniih filmova ili je zaustavljena njihova produkcija. Među njima su bili i neki od najboljih filmova koji su ikada nastali u DEFA-i, poput Spur der Steine (Trag kamenja) (1966, režija: Frank Beyer), Karla (1965, Regie: Herrmann Zschoche), Das Kaninchen bin ich (Kunić sam ja) (1965, režija: Kurt Maetzig) i Jahrgang 45 (Generacija 45) (1966, režija: Jürgen Böttcher). Talas zabrana na brutalan je način okončao taj jedinstveni umjetnički pokret u filmskom stvaralaštvu DDR-a. Ono što je mnoge zabranjene filmove povezivalo bio je njihov oblikotvorni pristup: iskazivali su kritiku u vezi sa društvenim okolnostima u DDR-u – ne kako bi ukinuli socijalizam, već kako bi ga „poboljšali”. Od presudne važnosti za zabrane, međutim, nije bio samo društvenokritički prizvuk nekih filmova, već i rasprava unutar samog rukovodstva Partije socijalističkog jedinstva Njemačke o daljnjem razvoju u DDR-u.

UMJETNIČKI POKRET U SOCIJALISTIČKU MODERNU?

Nakon izgradnje Berlinskog zida, vlada DDR-a, okupljena oko Waltera Ulbrichta, potaknula je najprije razne projekte reformi. I u omladinskoj politici rukovodstvo Partije postavilo je nove akcente. Svojim „Komunikeom za omladinu”, obznanjenim u septembru 1963. godine, Partija je naznačila da mladima u DDR-u želi omogućiti veće lične slobode i alternativni način života. Taj razvoj se odražavao i na polju kulture: do izgradnje Berlinskog zida, mnogi umjetnici i intelektualci u DDR-u pobjegli su u Zapadnu Njemačku kako bi izbjegli represije Partije. Međutim, drugi umjetnici su se zbog svog političkog uvjerenja svjesno odlučili za DDR. Nadali su se da će sada biti moguće aktivno učestvovati u izgradnji socijalističkog društva. Pritom je otvoreno trebalo navesti i postojeće probleme i nedaće. Među umjetnicima se širilo oprezno raspoloženje za pokret.

Dok je reformska politika u narodu nailazila na veliki odziv, te liberalne tendencije su unutar Partije socijalističkog jedinstva Njemačke bile sporne od samog početka. Prije svega, slobodnija kultura omladine, koja se orijentirala prema uzorima sa Zapada, predstavljala je za dogmatske funkcionere Partije trn u oku. Činjenica da se, naprimjer, veliki broj mladih ljudi u DDR-u zanimao za beat muziku i osnivao vlastite bendove koji su bili dosta popularni, nije dugo tolerirana. Beat grupe su zabranjene, a njihovi fanovi pogrdno nazivani „belajsuzima” i tretirani kao počinitelji krivičnih djela.

SIMBOLIČKI TRIBUNAL

Konačno odustajanje od liberalne politike u oblasti kulture i omladine Partija socijalističkog jedinstva Njemačke provela je na 11. plenumu Centralnoga komiteta, koji se održavao od 15. do 18. decembra 1965. godine. Vodeći funkcioneri poput Ericha Honeckera, Paula Frühlicha ili Paula Vernera u svojim govorima žestoko su napadali „nemoralno” ponašanje omladine u DDR-u. Kao krivci za to od samog su početka bili označeni i umjetnici. Prema njihovim riječima, pisci i filmadžije svojim „malograđanskim skepticizmom” u DDR-u šire „kulturu sumnje”, a omladinu potiču na nasilje. Pored toga, filmovi „Nemoj misliti da cmizdrim” (1965) Franka Vogela i „Kunić sam ja” Kurta Maetziga nalazili su se u središtu kritika. Učesnicima su navođeni kao naročito „štetni” primjeri i vrijeđani kao  „kontrarevolucionarni uraci”.

Žestoka kritika kulture izrazito je išla u prilog dogmatičnim funkcionerima Partije socijalističkog jedinstva Njemačke. Oni su iskoristili raspravu sa umjetnicima kako bi se principijelno izjasnili protiv svih liberalnih tendencija u DDR-u. Jedanaesti plenum stoga je bio i simbolička rasprava o daljnjem političkom razvoju u DDR-u, u kojoj su pobjedu uspjeli odnijeti političari orijentirani protiv reformi. Mnogi od argumenata koje su navodili protiv umjetnika bili su prividni. Tako oba filma DEFA-e još uvijek uopće nisu bila javno izvođena – nisu, dakle, ni mogli imati bilo kakav negativan utjecaj na omladinu DDR-a. Ni tekstovi Biermanna i Heyma, koji su bili kritički nastrojeni prema sistemu, nisu smjeli biti objavljeni u DDR-u. Od presudnog značaja za to što su oba filma na 11. plenumu napadnuta kao neprijatelji Partije bila je činjenica da su svoja djela objavljivali u Zapadnoj Njemačkoj. To su neki funkcioneri Partije socijalističkog jedinstva Njemačke smatrali „izdajom” socijalizma.

TALAS ZABRANA

Jedanaesti plenum imao je dalekosežne posljedice za razvoj umjetnosti u DDR-u. Neki društvenokritički romani ili pozorišni komadi nisu smjeli izaći, brojni umjetnici dobili su zabranu djelovanja i javnog nastupanja. DEFA je tim represijama bila posebno teško pogođena. Svi u to vrijeme planirani igrani filmovi provjeravani su sa ideološkog stanovišta. Talas zabrana trajao je do jeseni 1966. godine i obilježio je jednu od najdubljih cenzura[AŠ1]  u historiji filma u DDR-u. Društvenokritičke teme su u sljedećih nekoliko godina tek rijetko obrađivane. Zabranjeni filmovi ostali su pod bravom gotovo do raspada DDR-a 1989/90. godine.
  Nazad na dosije