Ljubav sigurno snosi svoj dio krivice što Susann Stark svoje vikende provodi na tornju na plaži Baltičkog mora – barem ljeti.
Von Ula Brunner
Od maja do septembra, plaža je drugi dom za Susann Stark. Već četiri godine, ta nježna žena, 1980. godište, sa nasmijanim očima i jasnim glasom, u timu je Spasilačke službe na vodi u Graal-Müritzu, jednom idiličnom ljekovitom morskom kupalištu u Mecklenburgu. „Zapravo me moj životni saputnik nagovorio na to: on je ovdje predsjedavajući i to čini čitav svoj život”, priča nam ta 38-godišnjakinja. Njeno glavno zanimanje je njegovateljica. U svom slobodnom vremenu sa drugim počasnim članovima Njemačkog spasilačkog društva DLRG nadgleda plažu.
Ovdje postoje tri spasilačka tornja. Glavni toranj, na kojem Susann Stark pretežno radi, bez prekida ima posadu od maja do septembra. Ukupno sedam spasilaca svakodnevno je u službi tokom glavne sezone. Njihova služba počinje u devet sati: „Ujutro, kao prvo, postavimo zastave, uključimo radiouređaje, primimo podatke o vremenu, skuhamo kafu. A ako sve ostane mirno, ima vremena i za kasni doručak.” Uskim stepenicama penje se na prvi sprat, u centralnu posmatračnicu. Dvogled je uvijek nadohvat ruke. Tu gore su uglavnom po dvoje kako bi dobro mogli vidjeti da li neko traži pomoć, dajući rukom znakove. U tom slučaju reagira Spasilačka služba na vodi. Situacija u kojoj nekoga zaista moraju spašavati od utapanja je, na svu sreću, dosta rijetka, priča Susann Stark. Ali već je doživjela i to da plivači lakomisleno bespotrebno izazovu reakciju Spasilačke službe: „Jednom je jedan mladi muškarac otplivao daleko od obale, pa zatim divlje mahao rukama – za nas siguran znak da je neko u opasnosti. Brzo smo u čamcima stigli do njega, a zatim se ispostavilo: samo je mahao svom tatici.”
Mnogo češće od nesreća u vodi su takozvane intervencije prve pomoći. Trnje u nozi, ubodi insekata, kolaps, pad nivoa šećera u krvi ili srčani infarkt svakodnevno se tretiraju u sanitarnoj prostoriji.
Svaka dva do tri sata, pripadnici Spasilačke službe se mijenjaju u posmatračnici u tornju jer tada počinje da pada koncentracija. Pored toga, u toj maloj prostoriji se akumulira vrućina. Redovne patrole uz Baltičko more predstavljaju dobrodošlu promjenu. „Tada se pokupi ponešto i od života na plaži”, kaže Susann Stark. U 18 sati u pravilu se završava služba. Međutim, cijeli tim često ostane na plaži još nekoliko sati: „Mi sjedimo zajedno, ponekad i sami možda skočimo u vodu – mi smo jednostavno sjajan tim.” Njen dvanaestogodišnji sin također je već aktivan kao član omladinske grupe Spasilačke službe – između ostalog, i zato što se divi svojoj majci zbog njenog posla. To što Susann Stark žrtvuje svaki svoj slobodni vikend, a ponekad i nekoliko večernjih sati poslije posla, ona lično ne smatra problematičnim. Naprotiv: „Za mene ne postoji ljepše mjesto. Za nas tokom cijelog ljeta zapravo postoji samo život na plaži.”
