Povodom 70. rođendana Herte Müller
Uvažena autsajderica
Ona piše o bezdanu državnog terora i diktaturi svojevoljnim, poetskim jezikom. Dešavanja transformira u unutrašnje svjetove unutar kojih se čitatelj sam mora orijentirati. Ova rumunsko-njemačka spisateljica je 2009. godine odlikovana Nobelovom nagradom za književnost.
Herta Müller je izgledom sitna i nježna, ali se to nikako ne smije pobrkati sa krhkošću. Samo zato što govori tiho, ne znači da ne zna kako pridobiti slušatelje. Iako diskutuje o ozbiljnim temama, nije neduhovita. Sigurno je jedno: više voli pisanje, nego javne nastupe. I zato ne krije da ju je period nakon dodjele Nobelove nagrade iscrpio. Ne moći raditi mjesecima nije baš za nju, izjavila je tada. Ali, i to je izdržala.
ŽIVOT U OPOZICIJI
ŽIVOT U OPOZICIJIMožda je ovu rumunsku Njemicu život pod represijom komunističkog režima Nicolae Ceausescua učinio tako otpornom. Rođena je 1953. godine u dijelu rumunskog Banata u kojem se govorio njemački jezik, kao kćerka bivšeg pripadnika SS trupa. Krajem 1970-ih godina je tadašnja prevoditeljica Müller izgubila posao u fabrici, jer nije htjela postati doušnica Obavještajne službe Securitate. Poslije je izjavila da nije htjela izvršiti samoubistvo i na taj način učiniti uslugu ljudima iz Obavještajne službe. I tako je počela pisati, priključivši se opoziciji. Sa pisanjem je započela tek onda „kada sebi više nisam mogla nikako drukčije pomoći, kada je šikaniranje postalo neizdržljivo“. Sve od 1985. je pokušavala dobiti dozvolu za izlazak iz zemlje.
Dvije godine kasnije dobila je dozvolu da otputuje i stigla u Saveznu Republiku Njemačku, gdje od tada živi u Berlinu. Njemačkim vlastima je bila bitna činjenica da je rumunska Njemica, prisjeća se, dok je ona samu sebe doživljavala kao političku azilantkinju. Međutim, u Zapadnoj Njemačkoj se nije osjećala dobrodošlo. „Rado bih tada otišla negdje drugdje, u neku drugu zemlju. Ali nijedna me nije htjela primiti“, izjavila je 2012. tokom diskusije o projektu njemačkog Muzeja egzila kojeg je inicirala i zastupala sebi svojstvenom mirnom, ali odlučnom silovitošću.
PROTIV SVIJETA PRILAGOĐENIH
PROTIV SVIJETA PRILAGOĐENIHUvijek je bila politički angažirana, kao primjerice tokom rata na Kosovu. Nikada nije zauzimala strane u uobičajenom smislu, ali je vrlo odlučno zastupala potlačene. Pritom trezvenost povezuje sa moralnošću i nepodmitljivošću. Svojim debijem s početka 80-ih godina 20. stoljeća – zbirkom priča o svom seoskom odrastanju u Banatu „Nizine“ („Niederungen“) - skrenula je na sebe pažnju rumunske Obavještajne službe Securitate. Ova ju je knjiga istovremeno udaljila i od onih rumunskih Nijemaca koji su se radije željeli sa nostalgijom prisjećati svog kraja. A nostalgiji Herta Müller nikada nije bila sklona: „Gospodin Wultschmann se prisjeća Drugog svjetskog rata. To su bila vremena, kaže gospodin Wultschmann.“
Njen prvi roman – „Lisica je već tada bila lovac“ („Der Fuchs war damals schon der Jäger“, iz 1992) – opisuje doušničku atmosferu i neimaštinu pred kraj vladavine Ceausescua. U romanu „Zemlja zelenih šljiva“ („Herztier“) dvije godine kasnije Müller priča o uzaludnim pokušajima rumunskih Nijemaca da se prilagode ili da se, suprotno tome, suprotstave svijetu prilagođenih. „Nekoliko godina nakon Hitlera oplakivali su Staljina. (…) Od tada pomažu Ceausescu napuniti groblja.“ Velik uspjeh ove dvije knjige, uz brojna druga prozna i esejistička djela, do sada je prevaziđen samo „Ljuljačkom daha“ („Atemschaukel“) iz 2009. godine, njenim velikim romanom o deportaciji više hiljada muškaraca i žena, pripadnika njemačke manjine u Rumuniji, u sovjetske radne logore nakon Drugog svjetskog rata. Time je na svjetlo dana izvukla temu, potisnutu kako u Njemačkoj, tako i u Rumuniji, uobličivši je svojim upečatljivim jezikom. Užase ne prikriva, nego ih dojmljivo opisuje: pa tako „anđeo gladi” u logoru vlada „periodom kosti i kože“.
STRPLJIVA TRAGAČICA I PRONALAZAČICA RIJEČI
STRPLJIVA TRAGAČICA I PRONALAZAČICA RIJEČIHerta Müller je strpljiva tragačica preciznih, ali i poetičnih formulacija. Vanjska dešavanja transformira u unutrašnje svjetove u kojima se čitatelj sam mora snalaziti. Iako političke teme u potpunosti dominiraju njenim pisanjem, u prvom planu njenih djela nikada nisu ispovijesti ili izvještaji o doživljenom. Njeni izrazi su sažeti, a njena proza uvijek graniči sa lirikom. U traganje za riječima uputila se i u svojim kolažima, najčešće preuzetim iz novinskih tekstova, najnovije u zbirci pjesama „Otac telefonira sa muhama“ („Vater telefoniert mit den Fliegen“) iz 2012. godine. Ova metoda i njeno iskustvo tokom diktature povezali su je na najdublji način sa rumunsko-njemačkim pjesnikom Oskarom Pastiorom, preminulim 2006. u dobi od 78 godina. Na njegovoj ličnoj priči temelji se i „Ljuljačka daha“. Podatak, da je i Pastior svojevremeno pristao da bude doušnik za Securitate, koji je na vidjelo izišao 2010. godine, ubraja se u tragične obrate njemačke suvremene književnosti. „Moja prva reakcija bila je užasnutost. Bio je to šamar i bijes“, piše Herta Müller. „Moja druga reakcija bila je suosjećanje. I što duže prevrćem i obrćem detalje, utoliko je tuga veća.“
Herta Müller je sušta suprotnost onima koji stvarnost potiskuju. Za nju je bavljenje prošlošću još daleko od završenog. I to je ono što je čini autsajdericom, pa iako vrlo uvaženom.