Scenski eksperimenti na Bauhausu
Otpleši novog čovjeka

Sinteza mašine i „novog čovjeka” na bini ili čak odmah cijela bina kao mašina? Izložba Čovjek – Prostor – Mašina. Scenski eksperimenti na Bauhausu pokazuje koncepte i radove o teatru, plesu i prostoru scenske radionice na Bauhausu.

Marinci umotani u groteskne platnene maske prilikom ispaljivanja topa, telefonistkinja pred telefonskom centralom prilikom zabadanja kablova, desetine radnica prilikom sinhronizirane montaže tehničkih aparata: dokumentarne fotografije iz 1910-ih i 1920-ih godina posjetioce već na samom ulazu na izložbu premještaju u jedno vrijeme u kojem su industrijska standardizacija i mehanizacija davale novi poredak tijelima, pokretu i prostoru. Čovjek – Prostor – Mašina, kako glasi naslov izložbe, prikazuje umjetničku novu interpretaciju teatra, bine i plesa kao reakcije na tehnikom uvjetovano novo usmjerenje društva na početku 20. stoljeća.

ORGANIZACIJA FORME I POKRETA

Tako je, prvi put, neka izložba izričito posvećena teatarskom radu Bauhausa. Nakon što je Walter Gropius 1921. godine osnovao scensku radionicu, Oskar Schlemmer je, kao rukovodilac i pod utjecajem László Moholy-Nagyja, ubrzao scenske eksperimente. Tri predavača na Bauhausu, Gropius, Schlemmer i Moholy-Nagy, dopunjuju prolog izložbe audiokolažom koji nosi naslov Trijalog. Radi se o fiktivnom razgovoru, koji se sastoji od autentičnih citata tih triju protagonista sa bauhausovske scene i koji posreduje određeni dojam o tadašnjim predodžbama: tamo gdje arhitekt Gropius scensko djelo „kao orkestralnu cjelinu” vidi „u unutrašnjem srodstvu sa djelom arhitekture”, za Schlemmera i Moholy-Nagyja u prvom redu se više nalazi veza između čovjeka i tehnike u svrhu oblikovanja „novog čovjeka”. Dok Schlemmer teatarski ples vidi kao polazišnu tačku tog obnavljanja, u kojoj su kako scenska tehnika, tako i tjelesna tehnika plesa stavljene u službu čovjeka, i u kojoj ne treba vladati „kukanje zbog mehanizacije, nego radost zbog preciznosti”, Moholy-Nagy, slično njemu, govori o „dobrom razumijevanju mašine”  kao temelju za jednu novu „organizaciju forme i pokreta”.
 

SREDSTVIMA APSTRAKCIJE

Trijadski balet Oskara Schlemmera, praizveden 1922. godine u Stuttgartu, spada među najpoznatije i najupečatljivije primjere estetike jednog novog shvatanja bine, obilježenom predavačima i učenicima sa Bauhausa, koje je čovjeka i mašinu trebalo dovesti u vezu. Studenti iz Sao Paola u okviru izložbe Čovjek – Prostor – Mašina nastoje, uz pomoć reprodukcija, učiniti jasnim geometrijski i apstraktni karakter kostima za balet, koji je proizišao iz te povezanosti. Kustosi Torsten Blume i Christian Hiller pokazuju da je jezik forme Bauhausa svoj trag ostavio i u scenskoj radionici: igre sa svjetlom Schlemmera, Moholy-Nagyja i Ludwiga Hirschfeld-Macka; crteži sa skicama figurina i bina Andora Weiningera, Xantija Schawinskog ili Joosta Schmidta; fotografije s plesačima i plesačicama u aktima dokumentiraju kako su se u konceptima i izvedbama susretali utjecaji različitih struja sa Bauhausa. Kod Schlemmerovog Trijadskog baleta, čovjek je na bini prikazan kao kopija mašine. Ta ideja naišla je na još radikalniji koncept kvazimašinske bine, na kojoj se mogu vidjeti samo forme, boje, svjetlo, ton i pokret. Kao primjer se može navesti Mehanički balet Kurta Schmidta iz 1923. godine. U Totalteatru Waltera Gropiusa, bina se u cjelokupnoj inscenaciji preobražava u arhitektonsku mašinu koja posjetioca svojim neprestanim mijenjanjem tokom predstave treba pretvoriti u aktera dešavanja.