Filmska groznica

U decembru 1965. godine, u Berlinu je zasjedao 11. plenum Centralnoga komiteta Partije socijalističkog jedinstva Njemačke (SED). Partijska konferencija važi za jednu od najvažnijih cenzura u kulturnoj historiji DDR-a. Vodeći funkcioneri Partije socijalističkog jedinstva žestoko su napadali „dekadenciju” i „skepticizam” u književnosti i filmu. Talas zabrana bio je posljedica toga.

Filmovi Fatiha Akina kruže oko susreta raznih kultura i prelaze granice – ne samo geografski. Zahvaljujući svojoj žestokoj energiji, postižu veliku istinitost.

Spektakularno, zaboravljeno, čuveno i utopijsko: Zašto je Berlinski filmski festival ono što jeste?

Za vrijeme nacionalsocijalizma nastalo je preko 1.000 igranih i dokumentarnih filmova, mnogi od njih s propagandističkim sadržajem. Preko 40 propagandističkih filmova do danas je zabranjeno. Jedan dokumentarni film je na tragu pitanja da li te zabrane još uvijek imaju smisla.

Kultura dobrodošlice za izbjeglice i azilante u Njemačkoj se često još uvijek mora stvoriti. To nije samo zadatak politike i društva. I filmadžije mogu dati svoj doprinos tome.

Kinu nije potrebna sala. U velikim gradovima, kao što su Hamburg, Berlin ili Leipzig, filmovi se projiciraju na fasade ili kamione. Ta mobilna prikazivanja dio su urbane event kulture i stvaraju nove perspektive javnog prostora.