Mobilno kino
GRAD KAO PLATNO

Kinu nije potrebna sala. U velikim gradovima, kao što su Hamburg, Berlin ili Leipzig, filmovi se projiciraju na fasade ili kamione. Ta mobilna prikazivanja dio su urbane event kulture i stvaraju nove perspektive javnog prostora.

Ulica Neuer Wall u Hamburgu je ulica luksuznih butika i danju omiljena ulica za kupovinu. „Ako se ovdje navečer prikaže film o narkomanima koji se, daleko od savjetovališta, u mračnim stražnjim dvorištima bodu iglama, onda to pokazuje potpuno drugačiju sliku ovoga grada“, tvrdi Sven Schwarz. „Te suprotnosti su ono što mi smatramo napetim.“ Schwarz je suosnivač kolektiva A Wall is a Screen, koji se okupio 2003. godine u okruženju Festivala kratkog filma u Hamburgu. Ta grupa, koja danas broji šest članova, počela je noću, u potpuno praznom centru grada u Hamburgu, projicirati kratke filmove u trajanju od najviše 15 minuta na fasade. „Odaziv je odmah bio ogroman“, opisuje Schwarz. „Na prvim prikazivanjima okupljalo se oko 500 ljudi.“

KOME PRIPADA GRAD

A Wall is a Screen – registriran kao društvo za opće dobro – u međuvremenu je slavio svoje 222. prikazivanje i gostovao u 27 zemalja. Taj nekomercijalni kulturni projekt sebi je postavio za cilj da „prekoristi javni prostor“, kaže Schwarz. A istovremeno tematizira i pitanja sudioništva. „Mi ljudima signaliziramo: ovo je vaš grad.“ Filmovi pritom trebaju korespondirati sa mjestom na kojem se prikazuju. Tako je, naprimjer, ta grupa eksperimentalni dokumentarni film Jana Verbeeka On a Wednesday Night in Tokyo (2004) – koji sedam minuta prikazuje kako Japance koji idu na posao ili s posla guraju u već prepun vagon podzemne željeznice – već više puta prikazivala na stanicama podzemne željeznice. Pritom se na fascinantan način međusobno preklapaju slika na filmu i realno okruženje. Kako bi svoj program mogli fleksibilno prilagođavati, članovi grupe A Wall is a Screen po Njemačkoj i inostranstvu putuju sa arsenalom od oko 800 kratkih filmova.

KINO SA GERILSKIM ŠARMOM

Sa svojim konceptom osvjetljavanja grada, ti ljudi iz Hamburga bili su pioniri. Međutim, već odavno se u njemačkim metropolama etablirao veliki broj sličnih inicijativa. Tako je, naprimjer, u Berlinu grupa „Mobile Kino“, udruženje nekadašnjih vlasnika kina, sa svojim digitalnim projekcijama, prisutna u gradskom prostoru – kao što je zemljište oko obale rijeke Spree. Termini se prethodno objavljuju na Facebook stranici. I izučeni kamerman Werner Kantor za svoj nomadski kino pretežno traži mjesta koja su privlačna za mladu, urbanu publiku. To su, između ostalog, klub Kater Holzig ili umjetnička galerija Platoon u četvrti Prenzlauer Berg. Inicijative poput ove u velikoj mjeri žive i od šarma gerilskoga kina – to znači od atmosfere nečega tajnovitog i posebnog.

NATRAG U VRIJEME NIJEMOG FILMA

Projekcije koje Tobias Rank i Gunthard Stephan organiziraju pod imenom „Putujuće kino – poroci noći“, za razliku od toga, višestruko upućuju na same početke kina. Tako, sa jedne strane, na platnu razapetom preko kamiona prikazuju isključivo nijeme filmove, uz muzičku pratnju na violini i klaviru. Sa druge strane, njihov projekt nalazi se u tradiciji putujućega kina, koje se pojavilo još krajem 19. stoljeća – prije nego što se kino etabliralo kao mjesto za projekciju filmova. Rank i Stephan tokom sezone, na otvorenom nebu, gostuju i u Parku Clare Zetkin u svom rodnom gradu Leipzigu. Projekcije su, međutim, organizirali i na šumskim proplancima ili grobljima. Pritom projiciraju na 16 mm – „pa mi želimo ponuditi pravi filmski doživljaj“, kaže Rank. 

SOCIJALNA DIMENZIJA KINA

Holger Kraus iz Hamburga seriju, u kojoj on od 2006. godine, dva do tri puta mjesečno, u prvom redu otkriva neobična mjesta za mobilno kino, naziva „fleksibilno treperenje“. Sve je počelo projekcijom filma Das Fest (1998) Tomasa Vinterberga, člana pokreta Dogma 95, u bivšoj vili Kallmorgan u Hamburgu. Kraus, sineast i izučeni event menadžer, kojem je prije u poslu „nedostajao smisao“, u tim napuštenim prostorijama porodice arhitekata Kallmorgan rekonstruirao je mjesto radnje filma. Publika je kod njega – kao i u Vinterbergovoj drami o zlostavljanju – sjedila za dugim stolom za ručavanje. Kraus se razumije u dramaturgiju manifestacija.

Impuls za fleksibilno treperenje nastao je, međutim, prvenstveno iz želje da se omogući razmjena širih razmjera. „Socijalna dimenzija kina bila je prva iskra“, kaže Kraus. Njegove projekcije, predviđene za stotinjak gledalaca, pored karaktera eventa, uvijek imaju i političku aspiraciju. Tako je, naprimjer, u studiju za vijesti jedne televizijske stanice u Hamburgu prikazao film Burma VJ (2006) Andersa Østergaarda, koji priča priču o novinarima koji u životnoj opasnosti krijumčare materijal iz Mianmara.

KINO BEZ GRANICA

Kraus se finansira prodajom ulaznica. Ulaznice koštaju deset eura, s popustom osam eura. A Wall is a Screen, za razliku od njega, bukiraju organizatori manifestacija poput filmskih festivala, kulturne institucije ili, također, i grad Hamburg. Ma koliko improvizirane djelovale njihove projekcije – iza njih se skriva ogromna logistička organizacija. „80 posto vremena investiramo u uredski rad“, tvrdi Sven Schwarz. „Mi imamo preko 200 različitih davatelja licence s kojima sarađujemo: pozajmljivači, distributeri, filmadžije.“ Dobiti dozvolu za projekcije filma u gradu je, za razliku od toga, u pravilu nekomplicirano, kaže Schwarz. Projektu A Wall is a Screen se iznenađujuće često izlazi ususret, policija je čak jednom spontano zatvorila jednu ulicu za projekciju filma sa iznenađujuće velikom posjetom. Taj odziv predstavlja potvrdu parole grupe koja glasi: „Kino je principijelno moguće na svakom mjestu.“

Nazad na dosije