Jezičke slike
Kako riječi utječu na jezik

Da li se diskurs mijenja ovisno o tome da li govorimo o „izbjeglicama” ili „izbjeglim”? Lingvistica Elisabeth Wehling istražuje kako riječi i formulacije obilježavaju mišljenje. Ona na University of California u Berkeleyu istražuje značaj jezika u političkim debatama.

Gospođo Wehling, Vi ste njemačku diskusiju o takozvanoj izbjegličkoj krizi pratili sa dvostruke distance, sa naučnom distancom lingvistice i sa distanciranog mjesta posmatranja, iz Kalifornije. Kakav razvoj primjećujete?
 
Na početku smo, lingvistički gledano, imali sliku koju već decenijama poznajemo iz kognitivnih nauka: migranti kao vodena masa koja se „ulijeva” u zemlju. To je ipak bila dosta bezazlena slika. Ali intenzitet je postajao sve veći: izbjeglički talas, izbjeglički cunami.  
 
Kako se neko ko je lingvista može zaštititi od toga da i sam bez nužde proizvodi zle asocijacije? Ne izražava li slika poput izbjegličkog talasa u prvom redu jednostavno hitnost situacije, nužnost za brzu pomoć?
 
U onom trenutku u kojem se izbjeglice pretvore u vodenu masu, oni se dehumaniziraju. Oduzima im se individualnost. Onda postaje teže osjetiti empatiju, koja se nalazi u osnovi Konvencije o ljudskim pravima. Vodene mase su opasne. Ako prijeti opasnost da Vaša kuća bude poplavljena, Vi ne razmišljate kako ćete vodu najbolje razmjestiti po sobama, već ćete se zagraditi, gomilat ćete vreće s pijeskom.
 

Mnogo toga što se povezuje sa slikom „rijeke izbjeglica” ne odgovara činjenicama   

Zamislimo nekog okružnog upravitelja koji je na jesen 2015. godine dan za danom morao da smješta nove izbjeglice. Svim svojim snagama za svakog pojedinačno uspio bi pronaći smještaj, ali bi sljedećeg dana opet isti broj ljudi stajao pred vratima njegovog ureda. Ne nameće li se u jednoj takvoj situaciji sama od sebe slika rijeke?
 
Faktička situacija se, međutim, može posredovati i uz primjenu drugih jezičkih slika. A postoji mnogo toga na toj slici rijeke izbjeglica što ne odgovara činjenicama. Voda koja teče napaja se iz jednog izvora i zaista se ne prekida. Rajnu ne možete zaustaviti vodeći razgovore sa Švicarskom. Moglo bi se, naprimjer, govoriti o navali osoba koje traže zaštitu. Navala su ljudi: navala ljudi, kao pred nekom robnom kućom. Jezik predstavlja oblikovanje politike. Okružni upravitelj koji više voli govoriti o navali osigurava mogućnosti ljudskog djelovanja.
 
Vi idete i iznad kritiziranja nepromišljenih jezičkih slika i otkrivate problematične implikacije i u pojmovima bez slikovnog sadržaja, čak i u samoj riječi „izbjeglica”. Zašto bi se trebalo dva puta razmisliti o tome da li se želi govoriti o „izbjeglicama”?
 
Čovjek koji nam dolazi i traži zaštitu u pravilu je čovjek koji ne dolazi bez razloga. Tu je neko ko bježi od nečega. Te osobe se mogu nazivati i izbjeglim ili osobama u bijegu. Pojmom „osobe u bijegu” naglašava se da se te osobe još uvijek nalaze u bijegu. Pod pojmom „izbjegli” misli se na mjesto koje su te osobe morale napustiti. Kod pojma „izbjeglica”, u mislima se nije uključilo to od čega one bježe, od čega žele da uteknu. Osim toga, riječ „izbjeglica” u njemačkom jeziku ne dozvoljava rod. Oblik tog pojma u ženskom rodu može se eventualno pronaći još kod Goethea, ali danas se ne koristi. Drugačije je s pojmovima izbjegli, izbjegla, onaj/ona koji/koja je u bijegu.

Uzroci bijega mogu biti ljudski ili ne-ljudski

„Izbjeglica” je stara njemačka riječ. Prve dvije rečenice koje se kao primjeri navode u Grimmovom rječniku glase: „Mi smo izbjeglice i molimo za smještaj.” I: „Trebate izbjeglicama dati krov nad glavom.” Ako se naglašava da su ljudi upravo u bijegu, dakle, ako se ističe sam proces i ono što je prolazno u njihovoj situaciji, ne relativizira li se onda ono što oni očekuju od nas naseljenih? Osobe koje bježe također postoje i kada gori kuća. Kada su takve osobe kojima je potrebna zaštita pronašle privremeni smještaj, one više nisu u bijegu. Ne izražava li pojam izbjeglica moralnu realnost, da se neki čovjek sudbinom svog bijega definira i kao osoba?
 
Pojam „izbjeglica” je, naravno, utemeljen u mnogim kulturnim narativima. Ali Katja Kipping, naprimjer, predsjedavajuća stranke Die Linke, govori o izbjeglim. Tu riječ ljudi drugačije prihvataju. Kada govorite o izbjeglici, u tom trenutku jezički i u mislima pod stolom ostavljate uzrok bijega.  
 
Da li je to tačno? Uvijek se bježi od nečega. Bijeg bez uzroka uopće ne postoji.
 
Uzroci bijega mogu biti ljudski ili ne-ljudski. Pa postoji i bijeg od prirodnih sila. Kada se, za razliku od toga, govori o protjeranim, u glavi više imate ratni scenarij, a to znači političke uzroke. Transportira se i pomisao na domovinu.