Fake news
„DEZINFORMACIJA SE NE MOŽE JEDNOSTAVNO IGNORIRATI”

Šta činiti protiv poplave lažnih vijesti, laži i zavjera, koje se svakodnevno šire na internetu? Mnogi etablirani mediji žele se tome suprotstaviti provjeravanjem činjenica i osnovali su odjeljenja koja vijesti i izjave političara provjeravaju u pogledu njihove istinitosti. To je uradio i njemački javni servis ARD, koji je 2017. godine pokrenuo svoj tim za pronalaženje činjenica. Novinar i rukovodilac ARD-ovog tima za pronalaženje činjenica Patrick Gensing u razgovoru o lažnim vijestima, društvenim medijima i izazovu koji oni predstavljaju za etablirane medije u Njemačkoj.

Von Petra Schönhöfer

Patrick Gensing je rukovodilac redakcije ARD-ovog tima za pronalaženje činjenica. | Foto: © WDR  


Gospodine Patrick Gensing, Vaše glavno zanimanje od 2017. godine, kao rukovodioca redakcije ARD-ovog tima za pronalaženje činjenica, jeste opovrgavanje lažnih vijesti. Da li 2021. godine imate više posla nego prije četiri godine?
 
Mi uvijek imamo mnogo posla i mogli bismo svakog dana provesti veoma veliki broj provjera činjenica, samo kada bismo ih zaista sve uspijevali „uloviti”. Ali naročito zahvaljujući pandemiji izazvanoj korona virusom, mi doživljavamo novu dimenziju dezinformacije.
 
Kako iz te mase lažnih vijesti odabirete svoje teme?
 
Većina tema proizlazi iz njihove aktuelnosti. Dobivamo dopise na koje nam pažnju usmjeravaju kolegice i kolege iz aktuelne službe. Ili kolegice i kolege iz Odjeljenja za društvene medije kažu: „To se kod nas pojavilo u komentarima.” Zatim biramo prema kriterijima relevantnosti čime ćemo se stvarno baviti.
 
Šta bi bio jedan takav kriterij relevantnosti?
 
Jedan primjer jeste domet. Njega mjerimo instrumentom uz pomoć kojeg možemo vidjeti koliko često su dijeljeni neki postovi na Twitteru, Facebooku, Instagramu i tako dalje. Posmatramo također i šta su rekle relevantne osobe: ako se neke osobe sistematski napadaju dezinformacijama, mi to također uzmemo u razmatranje. A ako se određeni narativi ponavljaju, nastojimo objasniti te matrice.
 
Kao što ste rekli, društveni mediji pri širenju lažnih vijesti igraju itekako značajnu ulogu. Mnoge teme i debate tamo se predstavljaju veoma reducirano.
 
Konzumacija vijesti danas se odvija ekstremno ubrzano. To znači: veliki broj ljudi se 24 sata dnevno, sedam dana sedmično, bombardira vijestima na njihovom mobilnom telefonu. Oni onda odaberu mogućnost da konzumiraju samo ono što im se uklapa u vlastitu sliku svijeta kako ne bi bili izloženi kontradikcijama – što opet vodi do slavnih eho-komora, do filtriranih balona. Ko sebi pokušava stvoriti diferenciranu sliku realnosti morao bi konzumirati različite izvore. Međutim, to je naporno. To znači: konzumentima i konzumenticama vijesti potrebna je kompetencija u ophođenju s vijestima kako bi uopće shvatili kako to sve funkcionira. Nije to samo zadatak medija ili politike da poduzimaju korake protiv lažnih vijesti. Mora, naime, zaista postojati i civilni osjećaj odgovornosti u digitalnom prostoru: da ne prepričavam dalje baš sve što pokupim negdje usput. Što ne bih trebao raditi ni u realnom životu – kad mi neka nepoznata osoba na ulici ispriča neku glupost, onda ja tu glupost ne prenosim nefiltrirano. Već razmislim najprije: ko je to, šta mi on ili ona govori, koliko vjerodostojnim smatram to što mi je ta osoba ispričala? I upravo ta pitanja moraš sebi postavljati i prilikom konzumiranja medija.

Kakve mogućnosti uopće još posjeduju kvalitetni mediji da prikazuju realnost u svoj njenoj kompleksnosti i kontradiktornosti?
 
Provjeravanje činjenica jeste jedna od mnogih ponuda koje služe objektiviranju diskusije. A može poslužiti i to da se povremeno napravi korak unazad i da se kaže: o čemu mi upravo uopće pričamo? Propitivanje određenih pojmova i narativa i ukazivanje na mehanizme koji se skrivaju iza dezinformacija i ciljanih lažnih vijesti. Kako bi ih ljudi također opet mogli prepoznati, ako kod drugih tema budu konfrontirani s njima. Svaka teorija zavjere zapravo uvijek funkcionira po istom principu, a taj princip se može objasniti.

Screenshot portala ARD-ovog pronalazača činjenica | Foto: © Screenshot ARD faktenfinder Ne nalazi li se u toj situaciji možda i prilika za kvalitetno novinarstvo?
 
To je efekt koji se može posmatrati. Osobe koje rade u medijima svoju ulogu opet moraju mnogo više propitivati, odnosno potražiti novu ulogu. Digitalizacija je jednim dijelom „smekšala” i njihovu funkciju čuvara kapije. Svako danas može postati pošiljalac vijesti. Može se smatrati itekako pozitivnim što je na taj način došlo do neke vrste demokratizacije diskursa. Ako, recimo, političari ili političarke biraju sredstvo laži – a Donald Trump je najbolji primjer za to – onda mi, kao osobe koje radimo u oblasti medija, ne možemo to samo prikazati: „Donald Trump je to rekao.” U to spada i profesionalna kontekstualizacija, uz napomenu da ta tvrdnja ne odgovara istini. U tome se za novinarstvo definitivno nalazi velika prilika. Na strani korisnika, konzumenata možemo prepoznati da etablirani mediji, naročito u vremenima krize, imaju velik priliv. To vidimo na primjeru njemačkog dnevnika Tagesschau u vrijeme epidemije korona virusa. I u Sjedinjenim Američkim Državama moglo se primijetiti da tradicionalni mediji poput New York Timesa zaista doživljavaju bum. Naša šansa, dakle, sastoji se u tome da nudimo orijentaciju kad ljudi nešto pročitaju na internetu i kod nas provjere: da li je to istina? U gomili digitalnih tokova, u ogromnom protoku vijesti, mi možemo biti kamenje za koje će se ljudi pridržavati.
 
Da li mislite da i politika treba preuzeti odgovornost po pitanju širenja dezinformacija?
 
Ja sam veoma suzdržan po pitanju zakonskih intervencija. Već postoje jasne regulative što se tiče slobode mišljenja i elemenata krivičnog djela poput klevete, ogovaranja i huškanja naroda. Ne vjerujem da su nam potrebni dodatni zakoni. Pitanje koje se, naravno, postavlja jeste pitanje vezano za platforme: kakvu, recimo, odgovornost ima Facebook za sadržaje na svojoj platformi? Facebook pokušava sebe prikazati isključivo kao uslužnog djelatnika. Ali ako bi medijski-pravno bili odgovorni za sadržaje koji se tamo šire, onda bi se manje toga dešavalo. To što se javni diskurs odvija na privatnim platformama, sa regulativama koje za nas uopće nisu transparentno shvatljive, predstavlja principijelan problem. Isto kao i to što algoritmi daju prioritet određenim sadržajima koji izazivaju što veći broj reakcija i koji polariziraju. Ako se ja tu zanimam za neke desničarsko-radikalne web-stranice, onda se odmah pojavljuje veliki broj novih prijedloga, a u vrlo kratkom roku naći ću se u paralelnom svijetu. To, naravno, doprinosi fragmentaciji društva.
 
Vi ste, zahvaljujući svom poslu, redovno izloženi ličnim napadima. Kako općenito gledano ocjenjujete sigurnosnu situaciju za novinarke i novinare u Njemačkoj?
 
Ona se izrazito zaoštrila. Sa jedne strane, već godinama postoje prijetnje i uvrede i ja sam im također redovno izložen. Sa druge strane, međutim, postoji i opasnost da se kolegice i kolege napadnu na licu mjesta. Stvaranje predodžbe o medijima kao o neprijatelju, kod fanatičnih pokreta igra ogromnu ulogu, što smo, naprimjer, mogli vidjeti kod osoba koje negiraju korona virus. U Leipzigu su napadnute desetine reporterki i reportera. I u Berlinu je bilo napada. Vidi se da se sve ne završava na uvredama. Autoritarne vođe poput Viktora Orbana ili Vladimira Putina slobodne medije vide kao prijetnju, jer ih oni ne mogu kontrolirati. Zbog toga ih pokušavaju zastrašiti ili ih ušutkati. A upravo to se ne smije desiti.