Artur Brauner i Central Cinema Company (CCC-Studios)
Filmovi protiv zaborava

Artur Brauner je legenda među filmskim producentima. On je, kao nijedan drugi producent, obilježio njemačko poslijeratno kino, prije svega laganim zabavnim filmovima. Međutim, već od 1947. godine, Brauner u svojim filmovima podsjeća i na vrijeme nacionalsocijalizma.

Kada je u septembru 2016. godine filmska produkcijska kuća CCC u općini Spandau u Berlinu slavila svoj 70. jubilej, Artur „Atze“ Brauner koji je u međuvremenu imao 98 godina itekako je imao razloga da sa ponosom gleda u prošlost. I ne samo zato što se nijedna druga aktivna filmska produkcijska kuća u Njemačkoj ne može pohvaliti tako dugom historijom. Veliku zaslugu neumornog filmadžije predstavlja i to što je suočavanje sa nacionalsocijalističkom diktaturom postalo jedno od centralnih pitanja u njemačkom filmu. Gotovo svaka deseta od oko 260 produkcija CCC-a posvećena je toj temi – koja je za Braunera veoma lična: rođen 1918. godine u poljskom Lodzu, taj sin iz jedne građansko-jevrejske kuće bio je i sam tokom Drugog svjetskog rata izložen progonu od strane nacionalsocijalista. Veliki broj članova njegove rodbine postali su žrtve masovnih ubistava.
 

„MORITURI“ – FILMSKI SPOMENIK MRTVIMA

Unatoč tome, Brauner svoju budućnost nakon rata vidi u Njemačkoj. Kada 19. septembra, nakon upornih borbi za potrebne licence savezničkih upravnih organa, u američkom sektoru Berlina osnuje Central Cinema Company, kratko CCC, pred njim leži rad na izgradnji te branše. Naime, njemačko kino, nakon što je godinama od strane nacista bilo zloupotrebljavano kao propagandno oružje, predstavlja jednu običnu ruševinu, kako u moralnom smislu, tako i doslovno – većina studija je naime uništena. Međutim, Braunera krasi smisao za posao i hrabrost. Nakon što je sa prvom produkcijom CCC-a Herzkönig („Kralj srca“; Helmut Weiss 1947), jednom plitkom komedijom, zaradio dosta novca, dvadesetdevetogodišnji Brauner usuđuje se na jedan projekt koji mu leži na srcu: još iste godine počinje sa snimanjem filma Morituri (Eugen York), poluautobiografskoj drami o grupi zatvorenika koji se nakon bijega iz koncentracijskog logora bore da prežive.

Međutim, u zemlji u kojoj je kraj rata upravo proglašen kao Stunde Null, dakle kao novi početak, ni u kinu se gotovo niko ne želi suočiti sa skorom prošlošću. Morituri nailazi na odbijanje od strane publike. Čak dolazi i do nereda. „I tako sam na kraju ostao sa jednim filmom, velikim dugovima i bez novca“, prisjeća se Brauner kasnije. „Mi smo nakon toga prije svega snimali komedije, ljudi su htjeli da se smiju. Zaradom od tih filmova plaćao sam dugove koji su nastali tokom snimanja filma Morituri. I tu sam sebi rekao: Sada mi je plan poznat, tako ću raditi i kasnije.“

 

UGOVORI ZA ZVIJEZDE NA SALVETI

Kada je pedesetih godina kino u Njemačkoj doživljavalo svoj procvat, CCC sa melodramama i komedijama, avanturističkim i muzičkim filmovima doživljava svoj vrhunac. Atze Brauner uzdiže se u ekonomskog čudotvorca njemačkog filma. Kako bi mogao ekspandirati, dao je da se zemljište nekadašnje fabrike otrovnih gasova u općini Spandau u Berlinu 1949. godine preuredi u moderne filmske studije. Nakon toga, tu su se pojavljivale njemačke zvijezde kao što su Romy Schneider, Heinz Rühmann , Sonja Ziemann ili O. W. Fischer. Tokom rekordne 1958. godine, CCC je producirao 19 filmova, a Brauner je postao najuspješniji nezavisni producent u Evropi. Časopis Spiegel čak mu je posvetio naslovnu priču. Novinari su bili fascinirani tim snalažljivim, uvijek u elegantno trodijelno odijelo odjevenim filmskim mogulom: „Kod Braunera uopće nije neobično da nakon dvominutne pauze za razmišljanje donese odluku o filmu od milion ili dva maraka i da svoje projekte, ugovore sa zvijezdama i kalkulacije sastavlja u blagovaonici nekog hotela, između entrekota i kruške lijepe Helene, na papirnoj salveti.“
 

KOMERCIJALNI FILMOVI FINANSIRAJU UMJETNOST

Njegov uspjeh omogućuje Brauneru da sada opet nanovo radi na „nepopularnim“ temama. Tako, naprimjer, za ekranizaciju drame Pacovi (1955.) Gerharta Hauptmanna, za režisera uspijeva pridobiti  jevrejskog remigranta Roberta Siodmaka. Drama o trudnoj mladoj Poljakinji u poslijeratnom Berlinu, sa Marijom Schell u glavnoj ulozi, na internacionalnom Berlinskom filmskom festivalu nagrađena je Zlatnim medvjedom. Ipak, Artur Brauner prije svega predstavlja sinonim za lako probavljivu masovnu produkciju.

Kada šezdesetih godina započne izumiranje kina i kada postaju sve glasniji zahtjevi za obnavljanjem njemačkog filma, filmski kritičar Joe Hembus polemizira kako Brauner spada među one filmske producente kojima nije stalo do preživljavanja filma nego samo do njihovog profita. I doista Brauner u godinama koje slijede nije dio vala Novog njemačkog filma koji se razvija. Umjesto da se bazira na inovativno kino, on se sa krizom suočava sa zastarjelim monumentalnim filmovima, vesternima Karla Maya i krimićima Edgara Wallacea te privremeno skače i na val erotskih filmova. Rad svojih studija pokušava održati i uz pomoć produkcija za televiziju. Međutim, godine 1965. ipak je prinuđen otpustiti većinu svojih saradnika. Od 1972. do 1980. godine, CCC producira tek desetak filmova.
 

JEVREJSKI CIKLUS

Od osamdesetih i devedesetih godina, Brauner se u potpunosti koncentrira na svoj „jevrejski ciklus“. Šetačica iz Sans-Soucija (Jacques Rouffio, 1982.), posljednji film Romy Schneider, dio je tog ciklusa, kao i Ljubav u Njemačkoj (Andrzej Wajda, 1983.). U Krvavom snijegu (Jerzy Hoffmann, 1984.) Braunerova kćerka Sharon igra jevrejsku djevojčicu Ruth koja u posljednji čas uspijeva pobjeći od nacističkog voda za ubijanje. Ni ovi ambicionirani filmovi nisu kino hitovi, ali zahvaljujući njima Brauner od kritičara dobiva priznanje koje su mu dugo vremena uskraćivali: njegova vjerovatno najpoznatija produkcija Hitlerov omladinac Salomon (Agnieszka Holland, 1990.) nagrađena je Zlatnim globusom, scenarij za Hanussen (István Szabó, 1988.) nominiran je za Oskara. Nakon početka novog milenija Brauner svoj ciklus nastavlja filmovima kao što je Babij Jar (Jeff Kanew, 2003.).     
                                                                                                                     
Unatoč svim komercijalnim produkcijama – filmsko sjećanje na holokaust ostaje njegov istinski životni zadatak. Naravno da je, kako Brauner retrospektivno tvrdi, s obzirom na finansijske gubitke često razmišljao o tome da je možda bolje da digne ruke od takvih tema: „Ali znam da kada ja više ne budem živ, neće biti više niko ko će praviti takve filmove.“ Međutim, Brauner ne mora biti toliko pesimističan: od 2006. godine, njegova kćerka Alice vodi poslove CCC-a. A filmovima kao što su Wunderkinder  (Markus Rosenmüller, 2011.) und Nazdravimo na život! (Uwe Jansen, 2014.), ona se nadovezuje na životno djelo svog oca.