Inkluzivni teatar
Početak – da, ali je još puno praznog prostora do vrha

Dok inkluzija i vidljivost osoba sa invaliditetom u društvu bilježe tek polagani napredak, teatarska je scena u tom pogledu već napravila veliki iskorak. Novinar iz oblasti kulture, Georg Kasch, predstavlja nam pripremu jedne aktuelne predstave.

Na Berlinskim pozorišnim susretima („Berliner Theatertreffen“) koji svake godine obuhvate deset najznačajnijih predstava iz Njemačke, Austrije i Švicarske, među najzapaženijim produkcijama 2024. godine bila je „Gorostas u Međuzemlju“ (Riesenhaft in MittelerdeTM): publika se kretala zajedno sa hobitima, vilenjacima i orkama kroz šume, krčme, preko više mjesta i podija. Ono što se tu vrlo uspješno odigralo bila je često duhovita, na mahove i magična inscenacija koja slavi moć prijateljstva i zajednice.

„Gorostas u Međuzemlju“ koprodukcija je Teatra HORA, Schauspielhaus Zürich, berlinskog ansambla Das Helmi i umjetnice Core Frost. U zadnje vrijeme koprodukcije su tipičan način rada velikih inkluzivnih teatarskih grupa koje često sarađuju sa slobodnim umjetnicama i umjetnicima, grupama ili gradskim pozorištima. U sličnim konstalacijama nastali su, tokom posljednjih dvadeset godina, brojni i vrlo zanimljivi radovi: „Disabled Theater“ autora Jérôme Bel (u saradnji sa Teatrom HORA), predstave „Kontrola kvaliteta“ i „Chinchilla Arschloch, waswas“ pozorišta Rimini Protokoll, Das Helmi sa brojnim koprodukcijama sa Teatrom HORA i Thikwa, „Diane for a day“ umjetničke trupe hannsjana sa pozorištem Thikwa, te „Merkel“, „Bauchgefühl“ i „Eins zu Eins“ pozorišne grupe Meine Damen und Herren.

U pozorištu su vidljivi

Osobe sa invaliditetom gurnute su duboko u središte njemačkog govornog teatra u kojem dobijaju puno više vidljivosti, nego, primjerice, u filmu, a često su i suočene sa puno manje klišea. Osim toga, tu su mnogo primjetniji nego u mnogim drugim oblastima. Njemačka se već potpisivanjem Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom 2009. godine obavezala osigurati njihovo ravnopravno sudjelovanje u svim životnim oblastima. No, od toga nas još puno dijeli: po pitanju uklanjanja barijera ili općenito po pitanju vidljivosti, druge su zemlje – kao na primjer Velika Britanija – značajno odmakle.

Mnogi od navedenih radova osigurali su veću vidljivost umjetnica i umjetnika sa invaliditetom u onoj mjeri u kojoj to još dugo neće biti slučaj u samom društvu: „Disabled Theater“ turnejom je obišao pola svijeta i prikazan je na svim važnijim festivalima; „Kavkaski krug kredom“ pozorišta Rimini Protokoll i Teatra HORA bila je prva produkcija Salzburških svečanih igara (Salzburger Feststpiele) koja je na sceni uključivala osobe sa kognitivnim poteškoćama.

Za još više vidljivosti brinu se gradski i državni teatar, jer inkluzivni rad tu dolazi i do one publike koja se nije nužno svjesno odlučila za to da na pozorišnim daskama gleda umjetnice i umjetnike sa invaliditetom. I stoga je tako značajno što Minhenske komorne igre (Münchner Kammerspiele), kao prvi gradski i državni teatar na njemačkom govornom području, još od 2021. godine posjeduju inkluzivni ansambl, koji okuplja više glumica i glumaca sa kognitivnim ili tjelesnim oštećenjima. Među produkcijama na velikoj sceni, poput one Jan-Christopha Gockela “Ko se uvijek nada, umre pjevajući“ („Wer immer hofft, stirbt singend”) sa estetikom koja se kreće između cirkusa i Franka Castorfa i jedne potpuno nove estetike, okarakterizirane jednostavnim jezikom u inceniranju „Anti•gone“ autorice Nele Jahnke, ne postoji teatarska kuća koja je intenzivnije isprobavala mogućnosti i izazove inkluzivnog rada.

Ali, postoje i drugi modeli. Das Deutsche Theater Berlin već godinama sarađuje sa teatrom RambaZamba na odabranim produkcijama, Deutsches Schauspielhaus Hamburg sa trupom Meine Damen und Herren, plesni teatar Tanztheater i Junges Schauspiel iz Bremena sa teatrom tanzbar.  Schauspiel Leipzig je, s druge strane, postao pravi lučonoša na polju audio deskripcije, te mu je namjera integrirati njemački znakovni jezik u odabrane pozorišne postavke.

Inkluzivno obrazovanje i kreativni rad

U pozorištu se, dakle, neke stvari bolje odvijaju, nego na drugim poljima, ali i ovdje ima još puno slobodnog prostora. Saradnje, a naročito sa gradskim pozorištima, često pokazuju koliko je postojećih barijera – u arhitektonskom smislu, ali i u organizaciji kolektiva koji funkcionira eksterno, kao i u glavama uposlenih. Pored toga, ono što je tek u začetku je pitanje obrazovanja. Stanje je još uvijek takvo da mlade glumice i glumci sa kognitivnim poteškoćama svoj zanat mogu izučavati samo unutar inkluzivnih grupa. Prvi izuzeci - poput Akademije za umjetnost u Ottersbergu ili teatra Schauspiel Wuppertal koji je uredio i poseban inkluzivni studio - potvrđuju to pravilo. Kao i mnoge druge već spomenute razvojne aktivnosti, i oni su jako ovisni o vanjskoj podršci, pa ako novac presuši, rijetko se nastavljaju.

Jedna, možda i najzanimljivija novost u inkluzivnom teatru, upravo je jače izgrađivanje liderskih vještina umjetnica i umjetnika sa kognitivnim poteškoćama. Od presudnog je značaja ovdje bio dugoročni projekt naziva „Slobodna republika HORA“ (Freie Republik HORA), koji je između 2013. i 2019. godine sistematski istraživao uslove i mogućnosti pod kojima se umjetnice i umjetnici sa kognitivnim poteškoćama mogu baviti kreativnim radom.

I kod nekih drugih specifičnih skupina sve je više nastojanja da se glumice i glumci dovedu na pozicije odlučivanja unutar kreativnih procesa, kao što je to primjer sa teatrom Thikwa. Pripadnica ovog ansambla Rachel Rosen napisala je pozorišni komad pod  nazivom „Igra“ (Das Spiel) za manifestaciju Berliner Theater an der Parkaue, za koju je i Lia Massetti, skupa sa pripadnicima ansambla Parkaue, realizirala predstavu „Životinje sreću životinje“ (Tiere treffen Tiere). Dennis Seidel, glumac hamburške trupe Meine Damen und Herren realizirao je od 2015. godine tri večeri za koje je sam pisao i inscenirao. Trenutno se ova grupa transformira u kolektiv, a izvođačice i izvođači sve češće preuzimaju odgovornost i u svim drugim oblastima teatarske djelatnosti. Linda Fisahn iz dortmundske grupe I can be your translator inscenirala je 2024. godine svoju verziju Romea i Julije.

Druge osluškivati, zajednički djelovati

Ova nova umjetnička samostalnost koju su pozorišni stvaraoci sa invaliditetom dijelom već i ranije izborili, imala se priliku dokazati već u okviru projekta MOBILE – projekta umrežavanja kojeg je potaknuo Goethe-Institut povodom paraolimpijskih igara u Parizu.
Projekat je to koji spaja jednu njemačku ili švicarsku trupu sa nekim francuskim teatrom – kao što su Theater Thikwa i pozorišna družina Insolite Fabriq ili primjerica Theater HORA i Compagnie Tout va bien / la Mue du lotus. „Za nas je razmjena od presudnog značaja“, pojašnjava Oliver Roth iz Teatra HORA. „Za naše glumice i glumce pravo je bogatstvo susresti druge osobe sa invaliditetom koje igraju u pozorištvu, doživjeti njihovu prisutnost, njihovu ranjivost i načine izražavanja.

„Već i sam susret je uzbudljiv“, dopunjava Saskia Neuthe iz Teatra Thikwa. „Upravo kod jezičkih barijera važno je kakva je naša umjetnička interakcija.“ Prema njenom iskustvu „moramo osluškivati jedni druge i zajednički djelovati“. Sposobnosti su to koje su nam potrebne i u svakodnevnom životu, a od kojih društvo može samo profitirati.