Njemačko-njemačka historija
Pregovori iz sjene

Od početka 60-ih pa sve do kraja 80-ih godina, Savezna Republika Njemačka otkupila je na hiljade zatvorenika iz DDR-a. Bio je to posao od kojega su obje strane profitirale. Ali, kako se on tačno odvijao? U nastavku članak o jednom jedinstvenom aspektu njemačko-njemačke historije.

U romanu „Godina bez ljeta“ (Das Jahr ohne Sommer) jedna djevojka se pita: „Ko kupuje zatvorenike?“ U tom konkretnom slučaju zatvorenici su bili njeni vlastiti roditelji koji su godinu i po dana proveli po raznim kaznenim ustanovama DDR-a, da bi potom njihovu slobodu otkupila Savezna Republika Njemačka. Kao dijete, Constanze Neumann sebi nikako nije mogla objasniti otkup političkih zatvorenika, ali kao odrasla žena i današnja spisateljica to već može. O tome je napisala i autobiografski roman koji pripovijeda o njenom životu između stare domovine DDR i nove domovine Savezne Republike, ali je hapšenje njenih roditelja i njihovo kasnije oslobađanje i do dan danas prati.

Javna tajna

Sudbina Constanzinih roditelja nije bila samo neki izdvojeni slučaj. 33.755 građanki i građana DDR-a otkupljeno je od tamošnjeg totalitarnog režima i oslobođeno. „Ova trgovina bila je javna tajna“, objašnjava historičar Jan-Phillip Wölbern koji je na ovu temu napisao i doktorski rad. Wölbern, trenutno zamjenik direktora predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u Ukrajini, pojašnjava da je postojalo više razloga zašto su takav otkup i oslobađanje uopće razmatrani između Istočnog Berlina i Bonna. Obje strane – i Savezna Republika Njemačka i DDR – imale su interesa od ovog posla, iako su se ti njihovi interesi međusobno jako razlikovali. BRD se povodila humanitarnim motivima, dok je DDR djelovala isključivo zbog finansijske dobiti.
Odlučujuću ulogu pritom su odigrali određeni advokati, zaduženi za prelazak granice, koji su ujedno djelovali i kao katalizatori prilikom oslobađanja. Domišljati advokati posredovali su između ova dva režima.
Najkasnije početkom gradnje Berlinskog zida, Saveznoj Republici je postalo jasno da će DDR režim nastaviti postojati neko duže vrijeme, pa se stoga javila potreba za promjenom političke orijentacije. „Nije postojao nikakav masterplan“, smatra Wölbern. Niti Savezna Republika, niti DDR nisu imale nikakvog iskustva sa otkupom političkih zatvorenika, pa su obje države najprije morale smisliti pod kojim se uslovima uopće žele upustiti  u jednu takvu trgovinu. Državna fondacija za razrješavanje pitanja komunističkog režima (Bundesstiftung zur Aufarbeitung der SED-Diktatur) dala je sljedeću izjavu u vezi s tim: „DDR je uvijek jako kritizirala kapitalističko stremljenje ka profitu, dok je sebe prikazivala kao antitezu ekonomiziranoj Saveznoj Republici.“ Ali, Fondacija dalje navodi i sljedeće: „Manje je sitničava bila po pitanju tretmana političkih zatvorenika kojima bi zakačila etiketu sa cijenom i potom ih prodala Saveznoj Republici Njemačkoj. Najprije za 40.000, a poslije za 90.000 maraka.“ Jedna od političkih zatvorenica bila je i majka Constanze Neumann, Eva-Maria Neumann koja je, kao svjedokinja tog vremena, ispričala svoje doživljaje u knjizi „Nisu mi uzeli samo slobodu – Priča neuspjelog bijega iz Republike“ (Sie nahmen mir nicht nur die Freiheit – Die Geschichte einer gescheiterten Republikflucht). Još kao mlada žena pokušala je nekoliko puta pobjeći iz DDR-a, zajedno sa mužem i kćerkom. Posljednji pokušaj odveo ju je u zatvor, pri čemu joj je kćerka bila doslovno otrgnuta iz ruku i odvedena na nekoliko dana u dječji dom, da bi potom bila predata na brigu djedu i baki u DDR-u. Za Evu-Mariu Neumann bilo je to traumatično iskustvo o kojem sada, nakon 30 godina, konačno može progovoriti.  „Bilo je to nešto najgore što mi se ikada desilo,“ konstatira ona.  

Nakon hapšenja zbog pokušaja bijega, Neumann je otpremljenja stočnim vagonom u Stollberg (Sachsen) u najozloglašeniji zatvor u DDR-u, u blok za žene. Tu za nju počinje period ispunjen strahom, bolešću i uskraćivanjem sna. U zatvoru je doznala za mogućnost otkupa putem Savezne Republike -tračak nade u bezizlaznoj situaciji. „U ženskom zatvoru Hoheneck uvijek se odvijao nekakav transport, doduše u neredovnim vremenskim razmacima“, prisjeća se Eva-Maria Neumann. Po tračku svjetla koji bi se vidio u jednoj od zgrada zatvorenice su znale da se priprema transport iz zatvora za otkupljene zatvorenice.

Spisak imena

Ime na pravom spisku odlučivalo je o tome ko će biti oslobođen, kaže Wölbern. Onaj ko ne bi dospio na spisak, bio bi pušten nakon izdržane zatvorske kazne u svoj stari život u samoprozvanoj državi radnika i seljaka.  Samo politički zatvorenici – primjerice prebjezi iz Republike – imali su šansu biti otkupljeni. Preko rodbine, prijatelja ili poznanika na Zapadu, opunomoćivali bi se advokati da se založe za ove zatvorenike. Tako se desilo i s Evom-Mariom Neumann. Advokati su predali spisak imena vlastima DDR-a, koji bi potom odlučili ko je smio biti otkupljen, a ko ne, pojašnjava stručnjak. Navedeni otkupi koštali su Saveznu Republiku Njemačku ukupno 3,5 milijardi njemačkih maraka. Cijena pojedinačnog otkupa najprije se individualno utvrđivala, da bi nakon određenog vremena bila određena paušalna cijena. Ali, nije se tu radilo o potocima novca, umjesto njega plaćalo se u dobrima – voće, mašine i ostala roba koja je bila deficitarna na Istoku, služila je kao otkupna valuta. Advokate koji su pritom posredovali nazivali su u DDR-u „momci sa narandžama“, pojašnjava Wolfgang Vogel, čuveni pregovarač sa Istoka i advokat, u jednom intervjuu za Spiegel godine 1990. „Otkup koji se odvijao između dvije države bio je državna tajna“, priča Wölbern, mada su zapadni mediji, poput časopisa Bild ili Die Welt, izvještavali o tome. Međutim, na totalitarnom Istoku bila je sasvim druga priča. „Tamo nije postojala javnost i slobodno novinarstvo“, pojašnjava ovaj historičar. Samo građani DDR-a sa tada zabranjenim televizijskim programom sa Zapada imali su mogućnost da saznaju nešto o tome.

Za otkupljene žene i muškarce oslobađanje je predstavljalo životnu prekretnicu. Međutim, na mnoge je prošlost ostavila traga, pa tako i na Evu-Mariu Neumann i njenu kćerku Constanze. Ono što se tada zbilo, opsjeda ih i do današnjeg dana. Gubitak domovine, hapšenje, oslobađanje i novi život u slobodi – sve je to za ove dvije žene predstavljalo izazov koji se morao preraditi. Eva-Maria Neumann je, neposredno nakon oslobađanja, opisala svoje doživljaje. “Htjela sam pisanjem sačuvati za porodicu sve te događaje”, govori. “Pisanje mi je zaista pomoglo.” I njena kćerka je odlučila suočiti se s onim što se desilo putem književnog izraza, pa je renomirani istočnonjemački izdavač Aufbau Verlag izdao i priču svjedokinje vremena Eve-Marie Neumann kao i roman kćerke Constanze Neumann. Obje ove žene pisale su o temi koja u javnom prostoru nailazi na malo interesa.

Tematiziranje kroz kulturne sadržaje

Postoji nekoliko filmova, serija i dokumentaraca o životu u DDR-u, poput Oskarom nagrađenog filma „Život drugih“ (Das Leben der Anderen, 2006) redatelja Floriana Henckela von Donnersmarcka koji život pod komunističkom diktaturom promatra iz suprotstavljenih uglova. Čak se i Hollywood pozabavio temom DDR-a – Steven Spielberg snimio je kino film “Most špijuna” (Bridge of Spies, 2017) o prvoj i historijski najznačajnijoj razmjeni agenata iz perioda Hladnog rata: razmjeni sovjetskog špijuna, pukovnika Rudolfa Abela za američkog pilota Gary Powersa. Radnja se dešava u Istočnom Berlinu i prikazuje jednu sivu, brutalnu i totalitarnu državu. S druge strane, filmovi koji često koketiraju sa fenomenom „nostalgije za Istokom“ (tzv. Ostalgie), prikazuju jednu drugu perspektivu. „Ostalgie“ je nova jezična tvorevina, napravljena od riječi „Nostalgie“ (nostalgija) i „Ost“ (istok). „Go Trabi Go: Die Sachsen kommen“ (iz 1991) redatelja Petera Timma bio je jedan od prvih filmova koji se na komičan način bavi temom Istoka. Ovaj trend nostalgije za Istokom održao se u Njemačkoj sve do sredine 2000-ih, pri čemu je jedan od najpoznatijih filmova „Good bye, Lenin!“ (iz 2003) Wolfganga Beckera. I filmovi poput “Sunčane aleje” (Sonnenallee, iz 1999) ili „NVA“ (iz 2004) Leandera Haußmanna oslikavaju život u DDR-u iz jedne humoristične perspektive, ali ne i bez kritike da su život pod jednopartijskom diktaturom prikazali bezazlenijim nego što je bio.

Za razliku od toga, otkupljivanje slobode za zatvorenike DDR-a od strane Savezne Republike, do sada je vrlo šturo tematizirano kroz kulturne sadržaje. TV film redatelja Miguela Alexandrea iz godine 2007. pod nazivom „Die Frau vom Checkpoint Charlie“ bavi se, barem sporadično, temom spomenute trgovine. „Otkup slobode nije bio masovni fenomen“, tvrdi Wölbern. U odnosu na ukupni broj stanovnika Istočne Njemačke od početka 60-ih pa sve do kraja 80-ih godina od oko 17 miliona, 33.755 otkupljenih zatvorenika predstavlja vrlo mali broj, što je možda razlog tome da je u okviru kulturnih sadržaja do sada tematiziran samo sporadično. „Ipak, otkupljivanje slobode nudi dovoljno materijala“, smatra ovaj historičar i čudi se zašto ovaj aspekt njemačko-njemačke historije do sada nije zavrijedio i puno veću pozornost.