Savjeti iz prakse
VIŠEJEZIČNOST – PLUS ZA UNAPRJEĐENJE ČITANJA

Vier Kinder sitzen an einem Tisch.
© Colourbox

Višejezične osobe uspješnije razvijaju strategije čitanja, ako se potpomažu svojim sveukupnim jezičkim znanjima. Na taj način one vrjednuju i koriste svo svoje postojeće predznanje.

Učenice i učenici jedne škole imaju zadatak da u pismu upućenom nekoj proizvoljnoj osobi opišu svog novog prijatelja vanzemaljca i doživljaje koje su imali s njim.
Za to vrijeme djeca sjede u grupama od po 5 učenika i zajednički rade na zadatku, dok istovremeno razgovaraju o onome što su napisali.

Klarissa piše pismo gradonačelniku, gospodinu Jansenu, na ruskom: „Дорогой Мистер Янсен, я была на Элементар планетe [...]“ i ujedno razgovara s ostalim učenicima o sadržaju svog pisma.

Klarissa: „Poštovani gospodine Jansen, posjetila sam planetu „Elementar“ [...].“ [...] Samira čita svoj tekst na turskom jeziku: „Sevgili arkadaşlar, uzaylı arkadaşımla birlikte bir hafta geçirdim. Bana kendi okulunu gösterdi“, pojašnjavajući ga na njemačkom: „Drage prijateljice i prijatelji, provela sam sedmicu dana sa prijateljem vanzemaljcem. Pokazao mi je i svoju školu.“ Klarissa na to dodaje: „Da, i ja sam. [slijedi kratka pauza] Onda ćemo napisati da smo se vratili u svemirskom brodu u obliku gumice za brisanje.“ Pascal dodaje: „Najbolje bi bilo dan kasnije.“ (transkript videa, v. Okružna vlada Köln, 2019).

Ova stvarna situaciju na nastavi jasno nam predočava kako višejezična interakcija može predstavljati resurs u školskoj nastavi. Kombiniranje više jezika naročito je onda dobrodošlo kada dvoje ili više učenika vladaju jezičkim sredstvima iz istog jezika. Višejezična djeca rano nauče prilagođavati jezička sredstva koja su im na raspolaganju raznim komunikacijskim situacijama, kako bi ih njihovi sugovornici bolje razumjeli. Time stječu naročitu komunikacijsku vještinu -  ne samo da se uče fleksibilnijem i bržem prilagođavanju kod izbora jezičkih sredstava, nego su u stanju, po potrebi, ispraviti i već upotrijebljena jezička sredstva (v. Tracy, 2008).

Upotreba višejezičnosti za bolje učenje

Višejezične osobe nemaju u glavi neku jasnu podjelu jezika, nego raspolažu kompletnim repertoarom jezičkih sredstava, a taj im repertoar može biti od koristi naročito kada razgovaraju sa sugovornicima koji također pričaju više jezika. Pa tako su uobičajene translingvalne radnje poput kombiniranja jezika ili jezičke zamjene (v. Cantone, 2007). Ove su pojave sasvim logične u razgovoru između dvojezičnih ili višejezičnih sugovornika, te su stoga znak kompetentne jezičke upotrebe (v. Tracy, 2008). Za učenje u okviru školske nastave, jezik je od središnjeg značaja, pa se stoga isplati aktivno koristiti kompletan jezički repertoar u nastavi.

Na taj se način može olakšati učenje djeci i tinejdžerima koji su govornici više jezika. U praksi višejezične nastave, nastavnici koriste sveobuhvatan jezički, komunikativni i intelektualni potencijal višejezičnih učenika i učenica u cilju stjecanja znanja i vještina. Osim toga, djeca i mladi dobijaju osjećaj da se njihova višejezičnost cijeni.

Saradnja učenika sa istim jezičnim konstalacijama naročito je podesna za kooperativne oblike učenja, jer se njihova interakcija odigrava na svim njima dostupnim jezicima (v. Celic & Seltzer, 2011). A kada se obrate nekoj većoj grupi (npr. razredu) ili pišu nešto što je namijenjeno javnosti, potrebno je upotrijebiti jezik koji razumije većina adresata.

Djeci i mladima tu može ponekad zatrebati i pomoć, pa je zato uputno da nastavnici koriste jezička pomagala kao podršku učenicima u savladavanju standardnih ili obrazovno-jezičkih zahtjeva (najčešće u njemačkom jeziku). Tu od pomoći mogu biti, primjerice, mreže pojmova, kartice sa definicijama ili plakati za učenje.

Unaprjeđenje vještine čitanja na temelju sveukupne jezičnosti

U pogledu vještine čitanja, nauka razlikuje hijerarhijski niže i više procese (v. npr. Lenhard, 2013). Djeca najprije moraju automatizirati hijerarhijski niže procese, primjerice povezivanje slova i glasova, te raspoznavanje riječi. Tek su potom oslobođeni kognitivni resursi za hijerarhijski više procese, dakle za razumijevanje teksta.

Međutim, hijerarhijski viši procesi, kao što su primjena znanja o vrstama tekstova i strategije čitanja nisu direktno povezani sa određenim jezicima, što zapravo znači: ukoliko je neko dijete već savladalo strategije čitanja, npr. u turskom jeziku, te iste strategije može primijeniti i na tekstove u njemačkom. Stoga je logično da djeca efektivnije i sigurnije usvajaju ove strategije i bolje razumiju tekstove, ako u interakciji sa tekstovima primjenjuju sve sebi dostupne jezike, umjesto samo jedan jezik. I metoda višejezičnog recipročnog čitanja počiva na ovoj pretpostavci: ona povezuje princip interaktivnog čitanja sa didaktičkim resursima višejezičnosti.
 
Translanguaging


Pojam “translanguaging” prvobitno je uveo velški lingvista Cen Williams, da bi ga poslije preuzela Ofelia García, njujorška stručnjakinja za višejezični odgoj.

Ona opisuje translingvalne jezičke aktove kao prirodne i legitimne komunikacijske oblike (v. Otheguy, García & Reid, 2015) sa velikim didaktičkim potencijalom u nastavi (v. García, Ibarra Johnson & Seltzer, 2017).

Međutim, u svakodnevici se jeziči često tretiraju kao odvojeni entiteti, što vodi ka pogrešnom shvatanju da ovako konstruirana razgraničenja (naprimjer njemački nasuprot engleskom) postoje i u glavama višejezičnih osoba. Središnja teza translingvalnog pristupa je upravo suprotna tome, odnosno da u  glavama tih osoba ne postoje jasno definirane granice između pojedinih jezika.
Zato bi se kod djece i mladih ispravnost standardnog jezika i obrazovno-jezičke sposobnosti trebali unaprjeđivati na temelju svih jezičkih sredstava koja su im na raspolaganju.