Kultura sjećanja
Sa pojedinačnim sudbinama se možemo poistovijetiti

Mladima se često zamjera nedovoljna zainteresiranost za dešavanja iz prošlosti. Međutim, studije pokazuju da se, primjerice, za nacionalsocijalizam veoma zanimaju, ali i da pritom imaju određene rupe u znanju. Ulrike Jensen je voditeljica Odjela za rad sa mladima spomen-obilježja koncentracionog logora Neuengamme u Hamburgu. U razgovoru nam otkriva šta se to promijenilo posljednjih desetljeća, te kako se znanje može prenositi u skladu sa uzrastom.

Ulrike Jensen, redovito vodite školske razrede u obilaske spomen-obilježja koncentracionog logora Neuengamme. Šta sve pritom doživljavate?

15-godišnjaci i 16-godišnjaci često imaju pogrešne pretpostavke. Mnogi od njih raspolažu nekim oskudnim znanjem, ali ne i cijelom slikom. Često se Hitler doživljava kao otjelotvorenje zla koje je sve samo skrivilo. Najprije ih tu ispravimo: nije bilo u potpunosti tako. Mnogi ljudi su ga birali, imao je brojne pomagače. Djeca, naprimjer, često kažu da su učili kako pripadnici SS trupa to nisu radili dobrovoljno (pripadnici takozvanog „Schutzstaffel“- skraćeno SS - borbenog ogranka, koji je, pored ostalog, vodio i koncentracione logore; napomena redakcije). To je pogrešno: zna se da nije bilo nijednog zapovjednika koncentracionog logora iz SS redova, koji to nije radio dobrovoljno. Potom razgovaramo i o prostoru mogućeg djelovanja: čak i ako sam prisiljena raditi u logoru, to ne znači da moram biti brutalna.

Ovdje je riječ o teškim temama, kako tu pristupate mladima?

Najprije poslušamo njihova pitanja, a potom se fokusiramo na pojedinačne biografije. Sa pojedinačnim sudbinama se možemo poistovijetiti, tu svako pronađe ličnu poveznicu. Moj moto je: ne pretrpavati činjenicama, ali ne i prešućivati ono što se desilo. Dugo se na mnogim spomen-obilježjima prikazivao film o oslobađanju logora Bergen-Belsen (dokumentarni film koji se temeljio na filmskim zapisima pripadnika britanske armije koja je 1945. godine zauzela ovaj logor; napomena redakcije). To se već odavno ne radi. Mnogo je lakše približiti neku temu preko pojedinačnih sudbina, nego detaljnim prikazom stravičnih događaja. Tu se ljudi naprosto isključe. Mi im ostavljamo prostor za razvoj vlastitih emocija o onome što se tu desilo.

Kako to postižete?

Objašnjavamo pozadinu događaja: Zašto je SS i kako je djelovao. Vođenje koncentracionog logora nije bilo prepušteno slučaju – tačno su znali šta rade i zašto. Ponekad se sve mora podići i na meta razinu. Mnogo se toga djeci približiti na temelju fenomena isključivanja. Pripadnici SS-a su mnogo toga, kada se radi o  koncentracionim logorima, radili po principu „zavadi, pa vladaj“, to zapravo uvijek funkcionira.

Šta znači „zavadi, pa vladaj“?

Jednu veću grupu podijelim na nekoliko manjih i onda ih različito tretiram. Šta se onda desi? Podjela. Djeca to vrlo brzo shvate i prenesu na već poznatu situaciju u razredu: omiljeni učenik kojeg uvijek tretiraju bolje od ostalih, prije ili kasnije će biti odbačen, čak i onda kad je zapravo dobar prema drugima. Javlja se zavist, a gubi jedinstvo. U koncentracionom logoru radilo se o životu i smrti. Bitan je bio svaki komadić kruha kojeg biste dobili ili ne. Na taj način djeca shvate zašto u logorima skoro nikada nije bilo pokušaja ustanka.
 

Ovim se bavite već skoro 40 godina. Šta se promijenilo?

Sveukupno gledajući, nije se puno toga ni promijenilo, osim što su tinejdžeri, primjerice iz 1990-ih godina, još uvijek mogli doživjeti svjedoke tog vremena. Kad neki ostarjeli logoraš pred njima stoji i priča šta je sve ovdje doživio, i najgori klipan će ušutjeti. Odjednom shvate da su to stvarne priče stvarnih ljudi. Danas skoro više da ne postoji nijedan svjedok tog vremena. Mi prikazujemo isječke iz intervjua s njima, ali nedostaje neposredni kontakt. Uprkos tome, mladi su još uvijek zainteresirani.

Šta biste preporučili školama?

Smatram da je pristup preko ljudi i pojedinačnih sudbina uvijek najbolji. Također su važni i konteksti. Ako se, primjerice, priča o Konvenciji o ljudskim pravima iz 1948, onda se naravno mora spomenuti i to da je ona logički slijed Drugog svjetskog rata: ovo je nastalo zbog ovoga, akcija i reakcija. Nastavnici ne bi trebali predstavljati ono što se desilo kao nešto završeno – bez obzira o kojoj epohi predaju – nego ukazivati na međusobne odnose, te povlačiti paralele sa ostalim događajima i razdobljima.

Kako se kultura sjećanja može približiti mladima?

Već godinama radimo na participativnim projektima: ako npr. planiramo neko novo spomen-obilježje, mladima ispričamo nešto o historiji tog mjesta i pitamo ih na koji ga se način oni žele sjećati? Kako bi to mjesto trebalo izgledati, a da se njima obraća? Sudjelovanje je početak i kraj svega. To ne znači da se sve mora tačno tako i sprovesti, ali je svakako dobro saslušati ih i njihovo mišljenje uzeti u obzir. Tada će i oni osjetiti da ih se ozbiljno shvata, a to je najbolje što možete uraditi. I kada je riječ o nastavi.